Tko kuha?
Restoran je otvorio Marko Rundek, jedan od vodećih hrvatskih sommeliera, koji je prošlog proljeća napustio ManO2 kako bi pokušao oživjeti ovaj lokal. Chef patron je Goran Kočiš, kuhar koji je zagrebačkom Noelu donio prvu Michelinovu zvjezdicu, a široj publici postao poznat kao član žirija u Masterchefu. U Nico’su je odgovoran za kreiranje jelovnika, nabavu namirnica i opći smjer kuhinje. Neće biti prisutan svaki dan, ali dovoljno da osigura konzistentnost i visoku razinu izvedbe. Marko Rundek kaže da žele stvoriti bistro s fokusom na sezonske namirnice, bez konceptualnog lutanja po cijelom svijetu. Nico’s je zauzeo cijelu terasu i oba prostora u Ban Centru, gdje su se prije nalazili Franko’s Street i Franko’s Sweets by Le Kolač, a još ranije kafić Corner. Prostor je ugodan i decentan, iako ne posebno pamtljiv.
Što smo jeli?
Zbunjuju me pokušaji zagrebačkih restorana da se odrede kao bistroi. Ne razumijem sasvim zašto to pokušavaju, a još manje razumijem zašto, kada to već odaberu, ne slijede logiku bistroa. U Nico’su je slično. Jelovnik sadrži (pre)veliku raznolikost – carpaccio i štrukle, brudet i steak.
Na večeri nas je bilo četvero i bili smo gladni. Naručili smo previše svega, no nije mi žao jer sam tako probala različita jela, od kojih su neka bila doista izvrsna. Druga su bila za zaborav, i da sam na temelju njih zaključivala, ne bih se vratila u Nico’s. Predjela koja smo probali uključivala su (neizbježan) tatarski biftek s tostiranom focacciom, torchon od guščje jetre s briošem i mariniranu sipu s kremom od cvjetače. Tatarski je bio odličan – konačno jedan dovoljno začinjen, s malim daškom nečeg indijskog u sebi. Tatarski sad očito jedem stalno. Svaki put mi se čini da me više nitko ne može iznenaditi, no ovaj je bio doista izvrstan i naručila bih ga ponovno. Guščja jetra bila su još i bolja. Također bih ih naručila ponovno. Marinirana sipa bila mi je zanimljiva, no nedostajalo joj je karaktera. Kao da chef nije odlučio što točno napraviti s tim jelom.
Za stolom nas je, dakle, bilo četvero i najavili smo da želimo sve isprobati, pa malo zamjeram što su tatarski i guščja jetra posluženi u porcijama po tri komada. Malo fleksibilnosti u takvoj situaciji donijelo bi im puno bodova.
Sva ova predjela nisu nam bila dovoljna, pa smo isprobali još i krokete od fazana, koji su bili izvrsni, iako ne moj tip jela. Podijelili smo i dvije porcije domaćih tagliatella s kozicama, u kojima sam baš uživala. Da sam bila mudra, nakon ovoga bih prestala, no naravno nisam (bila mudra) i nisam (prestala).
Naručila sam bečki odrezak s krumpirom s lardom. Bečki je bio najlošije jelo večeri. Nedavno smo u Beču pretjerali s bečkim odrescima, pa možda nije bila dobra ideja naručiti upravo to jelo. No izbor glavnih jela na meniju je ograničen. Mladi krumpir s lardom (otkud mladi krumpir u ovo doba godine?) bio je fin.
Desert je bio (opet predvidivo) tiramisu. Već je pomalo dosadno naručivati uvijek ista jela u restoranima, ali meni u Nico’su doista je kratak i nije bilo puno izbora. Tiramisu je stigao u velikoj posudi iz koje su ga na tanjure posluživali pred nama. Bio je dobar, no kao i neka druga jela, ništa za pamćenje.
Ukupni doživljaj
U Nico’su je bilo fino i došla bih opet. Ambijent je ugodan, a konobar koji nas je posluživao bio je izvrstan – učinkovit, a nenametljiv. Neka od isprobanih jela bila su iznadprosječno dobra (tatarski i guščja jetra). Neka ne bih ponovila (bečki odrezak). Cijene su prilično visoke i ne odgovaraju konceptu bistroa, već prije pokušaju fine dininga. Upravo mi se to čini najvećim problemom ovog restorana – kao da se ne može odrediti što zapravo želi biti, bistro ili fine dining. I jedno i drugo bih podržala, no ova kombinacija ne funkcionira. Lokacija sugerira mjesto na koje se dolazi na poslovni ručak, no meni to ne podržava. Ambijent nije ambijent bistroa, pa mi se čini da je bistro u nazivu uglavnom dio imena, ali ne i koncepcije. Nico’s može biti mjesto za fine, raskošne večere, no morali bi se tako i odrediti. I ipak malo proširiti jelovnik, koji bi trebao imati više jela, no manje lutanja.