Tko kuha?
Le Bistro za sebe kaže da “objedinjuje tradicionalnu hrvatsku kuhinju i francuski chic”. Moram citirati i njihov opis ambijenta: “profinjeno art deco nasljeđe hotela, ostakljeni osunčani prostor za objedovanje, živopisna zelena terasa s daškom uličnog teatra, neizostavni bistro-klasici, šarmantna, vrhunska i brza usluga te opuštena atmosfera”. Djelomično se slažem. Le Bistro doista jest neizostavno mjesto za zagrebačke ljubitelje restorana. Veliki stakleni prozori u centru grada su zgodni, no stolovi su vrlo blizu jedan drugome, pa je atmosfera istodobno opuštena i pomalo stisnuta. Kao i u restoranu Zinfandel’s, i ovdje je chefica Ana Grgić. Kao što sam već napisala, ne poznajem dovoljno njezinu kuhinju jer i u Le Bistrou, kao i u Zinfandel’su, obično naručujem štrukle i tatarski.
Što smo jeli?
Moram priznati da sam se ovaj put u Le Bistrou zatekla slučajno. Imali smo rezervaciju u Zinfandel’su, no zbog nekog događanja prebačeni smo u Le Bistro. Na sreću, bili smo s prijateljicom koja se izborila za jedan od većih stolova, jer su mali stolovi u Le Bistrou doista gnjavaža.
Za razliku od praznih restorana koje posljednjih mjeseci obično posjećujemo, Le Bistro je bio pun. Bio je sunčani petak, vrijeme ručka, i napokon sam uživala vidjeti restoran sa žamorom i živošću. Odlučila sam preskočiti štrukle i klasični tatarski, djelomično i zato da imam o čemu pisati u ovom osvrtu. Umjesto klasičnog tatarskog, naručila sam wagyu tartar s domaćim briošom od tartufa, aiolijem od ljutike, prženom ljutikom i pečenom baby salatom. Korištenje velikog broja sastojaka uvijek je riskantno, kao i reinterpretacija tatarskog, no ovo je jelo bilo odlično. Mali tanjur (ne bi odgovarao onima koji ne vole male porcije), ali izvrsna kompozicija i odličan doživljaj. Bravo chefici.
Za glavno jelo, ostatak stola naručio je bečki odrezak, a ja sam odabrala lagano dimljene rezance od sipe, salatu od kelja, kremu od graha, vinegret od datulja i prženi batat. Ovo jelo nije imalo šanse za uspjeh, ali mojom krivnjom. Previdjela sam da piše “rezanci OD sipe” i bila uvjerena da sam naručila “rezance SA sipom”. Ono što je stiglo na stol bilo je više toplo predjelo nego glavno jelo. Ukusno, ali ponovno hrabro zbog (pre)velikog broja sastojaka na tanjuru. Nije bilo ni blizu tako dobro kao tatarski. No, sama sam si kriva što nisam pažljivije čitala meni. Željela sam rezance, koje nisam dobila, i nije sasvim fer da za to optužujem jelo. Ručak sam završila “kradući” Dejanu bečki, s čim nije bio oduševljen. Bečki je bio solidan.
Iako u Zinfandel’su više ne naručujem deserte, nakon razočarenja rezancima, preskakanje slatkoga nije dolazilo u obzir. Probala sam praline i custard tart od vanilije. Pristojan desert. Prava kombinacija dekadencije i lakoće, što restoranima obično teško polazi za rukom. Uz ručak smo pili Grka, kojeg jako volimo i uvijek sam sretna kada ga restorani nude.
Ukupni doživljaj
Na naslovnici Le Bistroa piše da su kultno zagrebačko foodie odredište. U principu se slažem. Ako živite u Zagrebu i volite restorane, Le Bistro je neizbježan. Ambijent je specifičan i zanimljiv (unatoč stisnutim stolovima i običaju gostiju da svoje kapute objese na naslone stolica). Jela su povremeno nepotrebno ambiciozna. Više bih voljela naručiti nešto jednostavnije i provjereno dobro. No, bez obzira na to, ovaj restoran Zagrebu daje dašak kozmopolitske atmosfere. Zato se u vječitim raspravama o tome gdje jesti u Zagrebu Le Bistro uvijek nađe na mojoj listi.