Tko kuha?
Vid Nikolić. Restoran je (kako sami kažu) panazijski, što znači da obuhvaća različite azijske kuhinje.
Što smo jeli?
Već neko vrijeme željela sam posjetiti Kyomi, pa kada me prijateljica pozvala na ručak, odlučila sam da je poziv vrijedan zagrebačke predbožićne gužve u centru. Nisam baš oduševljena zagrebačkim japanskim restoranima, ali budući da se Kyomi oglašava kao panazijski restoran, nadala sam se nečem drugačijem. Na ulasku u restoran dočekale su me dvije dame koje nisu govorile hrvatski. Zamolile su me za ime na rezervaciji i nikako ga nisu uspijevale pronaći. Ime, prezime, slovkanje – ništa nije pomoglo. Na kraju su mi (sa smiješkom) sugerirale da sam pogriješila restoran. Bila sam dosta sigurna da nisam, no preporučile su mi da provjerim s prijateljicom gdje smo se dogovorile. Malo sam se nagnula prema restoranu, vidjela ju, nazvala i zamolila da mi mahne. Nakon toga dvije su gospođice ponovno prionule na traženje imena pod kojim je stol rezerviran. Kada su ga konačno našle, već mi je sve skupa išlo na živce. Krenula sam prema stolu, no zaustavile su me i rekle da moram ići okolnim putem – pretpostavljam kako bi mi pokazale restoran. To nije pomoglo mom raspoloženju. Moram reći da su se obje ispričale zbog zabune, no cijeli pristup nije me oduševio.
Kyomi nudi sushi i sashimi tek od šest poslijepodne. Nažalost, jer je sashimi moj odabir kada jedem u japanskim restoranima. Prisjetila sam se ponovno da su panazijski restoran i odlučila im dati priliku da me pridobiju. Od 12 do 16 sati u Kyomiju možete dobiti business lunch. Ne poslovni ručak, već upravo business lunch (u Kyomiju je sve na engleskom). Meni je fiksan, drugačiji svakoga dana, nudi izbor jela i vrlo je pristupačne cijene (27 do 30 eura po osobi). Odlučile smo isprobati tu verziju ručka, koja se četvrtkom zove Moku.
Posluživao nas je simpatičan i vrlo učinkovit konobar. Jela su stizala velikom brzinom i, iako razumijem ideju brzog poslovnog ručka, postoji i prebrzi poslovni ručak. U jednom smo trenutku dobile tri jela koja su jedva stala na stol. Za početak je na stol stigla miso juha. Bila je dobra, iako ne izvrsna. Šalica je bila vruća, ali juha nije. Razumijem da je za ponudu fiksnog, brzog ručka nužna predpriprema, no s time treba baratati pažljivo. Zagrijavanje prethodno pripremljene hrane obilježilo je cijeli ovaj obrok.
Nakon juhe dobile smo svaka po dvije Siew Mai okruglice punjene kozicama i svinjetinom. Pristojne, no pogrešno podgrijane. Paralelno je na stol stigla i tempura od kozica – jelo koje doista pati ako pauza između pripreme i posluživanja predugo traje. Soja sos s đumbirom koji je pratio tempuru bio je dobar. Ovdje sam već polako postala sita, no nisam stala, što je možda bila pogreška. Curry puff punjen janjetinom u vindaloo umaku s raitom doista je pokazao što znači panazijski, no nikako mi nije odgovarala ta kombinacija kuhinja. Posljednja dva jela bila su piletina satay, koju inače jako volim, ali u ovom slučaju je bila suha i nekako žalosna, te pork belly (odnosno svinjska potrbušina) u BBQ sosu, koji je bio fin, iako presladak. Kimchi i furikake rižu, koji su također bili dio ručka, nisam probala, kao ni desert – fruit bite (komadići ananasa).
Ukupni doživljaj
Moram priznati da nakon doživljaja na ulasku nisam bila pretjerano dobro raspoložena prema Kyomiju. Ambijent (koji mi je uvijek važan) je decentan, s ostakljenom kuhinjom. Konobar koji nas je posluživao zaslužuje čistu peticu. Zapričala sam se s prijateljicom i na kraju smo za stolom ostale više od dva sata, tako da je ručak ipak bio uspješan. Međutim, nakon obroka osjećala sam se prejedeno, za što sam djelomično bila kriva sama – previše različitih jela, kuhinja i začina. Ništa što sam probala nije bilo izvrsno. Iako restoran djeluje ambiciozno, hrana koju sam probala nije bila. Obzirom da mi se sviđa kozmopolitski razvoj Zagreba kao gastro-metropole, podržavam otvaranje restorana s različitim kuhinjama. Kyomiju bih rado dala još jednu priliku, no nakon 18 sati, uz manje jela i, najvažnije, sljedeće godine – kada prođe predbožićno ludilo u centru.