Tko kuha?
Nakon pauze od nekoliko godina u Boškinac se vratio Matija Bregeš. Iako smo u Boškincu svake godine i uvijek uživamo, njegovim povratkom Boškinac je (što se mene tiče) ponovno postao jedan od top tri restorana u Hrvatskoj. Puno mojih prijatelja hedonista sve češće prigovara „visokoj“ kuhinji. Idu im na živce pjenice, puno sastojaka, male porcije i kemijski eksperimenti. Žele izvornu, jednostavnu kuhinju (ponekad i domaću, što god to značilo). Za razliku od njih, ja u restoranu želim kuhara poput Matije Bregeša. Svako jelo koje ponudi je složena kompozicija. Ukusna i zanimljiva. Matija je umjetnik i ako vas zanima njegov tip gastronomije, svakako isprobajte Boškinac.
Što smo jeli?
Boškinac nudi samo dva menija, Esenciju otoka (8 sljedova) ili Sezonsku harmoniju (6 sljedova). Naravno, jeli smo veći meni (178 eura) jer nikada ne možemo odoljeti isprobavanju. Iako su imena menija nedovoljno maštovita, jela nisu. Osam sljedova je zapravo petnaest. Ponuditi toliki broj tanjura, sa tako raznolikih (ribljih i mesnih) sastojaka je izazov. Rijetko uspijem doći do kraja tako elaborirane večere. No u Boškincu jesam i uživala sam u svim (ili gotovo svim) jelima. Svaki amuse bouche je bio izvrstan mali zalogaj.
Prvo jelo – škamp i jež došlo je sa pripadajućom dehidriranom sirutkom koja se kao začin dodala jelu (imalo je smisla i bilo je sjajno). Marinirana riba s emulzijom od bosiljka meni je bila možda najmanje zanimljivo jelo cijele večere, no ostalima za stolom je bila odlična. Terina i consome od celera je bio pokazna vježba kojom je Bregeš demonstrirao što se može postići s celerom.
Dagnje, tikvice, riblji čvarci, mlaćenica, smokve, koraba i ikra su jelo koje ne bih nikada naručila sa jelovnika. No funkcionira. I fino je. Suha hobotnica s bobom i gnudi od skute bili su odlični, kao i male lignjice sa krumpirom i temeljcem od sipe. Jedino mesno jelo (očekivano) jest paška janjetina i to u formi Wellingtona kojeg je chef razrezao pred nama. Izvrsno jelo i odličan kraj priče.
Deserti, vječita slaba točka najboljih restorana, niti ovdje nisu bili sasvim na razini ostalih jela. Oba preddeserta i glavni desert – breskva i krastavac bili su lagani s idejom osvježavanja nakon vrlo elaborirane večere. Iako su doista osvježili, meni uvijek nedostaje maštovitost i razrađenost deserta. Doživljaj je (za mene) spašen dobrim petit foursima. Pri samom kraju večere nad Pagom je nastao prolom oblaka i za sam kraj večere smo morali pobjeći unutra. Ljubazno osoblje se brzo snašlo, pa smo digestive i petit fours dovršili promatrajući pljusak siti i zadovoljni. Vrlo primjeren kraj odlične večere. Za večerom nas je bilo šestero, pa se tijekom večeri pilo različitih pjenušaca i vina, no ja sam ostala na Boškinčevoj Calmi koja je moj tip vina.
Ukupni doživljaj
U Boškincu smo prvi puta jeli prije 19 godina. Bilo je jako dobro. Danas je još bolje. Svako ljeto odvojimo jedan vikend i provedemo ga u Boškincu. Sve što se nudi (ambijent hotela i vrta, pristup gostu, tip kuhinje i cijeli doživljaj) je izvrsno i vrijedno stalnih dolazaka. Najvažniji je naravno restoran koji nikad ne razočara. Iako nam je ovdje uvijek lijepo i s guštom smo dolazili svake godine, posebno nas veseli da se u Boškinac vratio Matija Bregeš. Njegova kuhinja je vanserijska i čini restoran jednim od najboljih u Hrvatskoj.