Nekad su postojali jezici i njihovi govornici i postojali su ljudi kojima se zalomilo da pripadaju dvjema ili većem broju kultura i govore dva ili više jezika pa su služili kao metaforički mostovi među narodima. Ti su ljudi vodili od jedne kulture drugoj u oba smjera, vodili su i prevodili, bili su vodiči i tumači, prebacivali su nečije misli iz jednog jezika u drugi, pogotovo jer se to tada moglo jer jezici su imali već predviđena rješenja za riječi i izraze. Jezici su bili uglavnom samostalni, svoji na svome. Tadašnji prevoditelj znao je stjecajem okolnosti da je na talijanskom nuvola ono što je na hrvatskom oblak. Možda mu je mama bila Talijanka, a otac Hrvat pa je dijete odraslo u dvojezičnoj obitelji i tako od malih nogu istesalo zanat. Pa kad Talijan kaže nuvola, a naš dvojezični kaže Hrvatu oblak, Hrvatu je odmah sve jasno jer je poanta bila u tome da se razumijemo.
Sad se to malo promijenilo, kao prvo jer prevoditelji nisu samo oni kojima se zalomilo da budu dvojezični nego su do toga došli učenjem i obrazovanjem, ali se promijenilo i to što prevoditelj više nema prvenstvenu ulogu prebacivanja rečenica u nešto što je drugoj strani razumljivo nego je polako i neprimjetno stekao ulogu zaštitnika jezika. Jasnoća nije više primarna jer postoje međunarodni načini sporazumijevanja gestikulacijom i nečim što volimo zvati engleski, a postoji i strojno prevođenje: Google translate i umjetna inteligencija. I neka postoje, to su korisni alati i običnom čovjeku i prevoditelju, ali potrebna je konačna ljudska intervencija i kontrola. Moderni prevoditelj ima dakle dvostruku ulogu kontrolora jezika i čuvara jezika.
Prevođenju se može pristupiti menefregistički, odnosno riječju koju sam upravo upotrijebio, a ne postoji u hrvatskom nego sam je ukrao iz talijanskog. Nisam je posudio nego sam je ukrao i tako priznao da nisam sposoban izraziti se drukčije nego krađom tuđe misli. Me ne frego na talijanskom znači „nije me briga“ i izražava ležernost i nehajnost prema životu, a u ovom slučaju prema jeziku. Pa eto, misli si moderni prevoditelj, nije me briga. Ako se od mene traži da nešto prevedem, učinit ću to s najmanje truda jer ne mogu oni mene tako malo platiti koliko se ja malo mogu truditi. A to znači da zapravo neću prevoditi nego ću sve ostavljati onako kako piše u originalu: blind date, online surfing, bucket list… Ljudi tako govore pa mogu ja tako i prevoditi, bolje će me razumjeti, više će me voljeti. Zašto da se sukobljavam s lektorima i urednicima koji mi više neće davati posla i na kraju s čitateljima kojima će smetati ako se ne pokorim zahtjevima sadašnjice? Problem je samo u tome što onda nisi prevoditelj nego prepisivač.
Ja prevodim engleske dokumentarce i stalno nailazim na nerješive situacije. Lakše je kad je to neka životinja za koju nitko nije čuo pa imam slobodu dati joj ime. Vrag je kod riječi o kojima svi imaju već stvoreno mišljenje. U zadnjem filmu koji sam prevodio naišao sam na engleske riječi drone i surfing. Pohlepno grabimo engleske riječi i pod izlikom da su se uvriježile i da želimo biti moderni, šopamo njima svoj jezik i tako ga nadograđujemo iliti upgradeamo. Nekad su postojali jezici i imali su spremna rješenja. Danas više nemaju. Nemamo rješenje za drone i za surfing, kao ni za hrpu toga, a kad ih preotimamo, uzimamo samo usko značenje i ispadamo smiješni jer mislimo da se svečano odijelo kaže smoking, pripijene nogavice tajice, a da su prastanovnici Australije nekakvi Aboridžini.
Mogu biti prepisivač, a mogu biti i izmišljavač. Sve je to ili nakaradno ili neprincipijelno ili nepopularno, ali najviše se bojimo da ne bude podložno nečijoj osudi da je glupo. Ako si prepisivač nisi prevoditelj, to je načelo, a ako si već prepisivač, onda tvoja prepisana riječ ne može biti u istoj razini s hrvatskim tekstom, to je pravilo. Moraš te riječi stavljati u navodnike, moraš stvarati umjetničko djelo ako prevodiš beletristiku, slušati priče o tome kako si povlašten jer ti država plaća davanja, moraš slušati gnjavatore poput mene koji ti kažu da nisi prevoditelj ako prepisuješ ili moraš slušati urednike i čitatelje koji ti kažu da se služiš smiješno zvučećim riječima jer moram biti i izmišljavač i odlučitelj, dakle stručnjak.
Moram znati da je engleski sponge ono što je hrvatski spužva, a talijanski spugna, ali moram znati i da su sve te spužve, spugne pa i sunđeri povezani i svi potječu od grčke riječi σπόγγος pa moram biti i znanstvenik i umjetnik da bih mogao odlučivati kako što prebaciti u što. Moram znati da engleski drone i hrvatski trut potječu od praindoeuropske riječi *tronto. Od nje je nastala germanska riječ treno i staroslavenska riječ trǫtъ. Drone je dakle engleski način pisanja i izgovora iste riječi koju mi izgovaramo trut. Tako i latinsku riječ actio mi izgovaramo akcija, a Englezi action /ekšn/. I sad bih ja trebao umjesto akcija govoriti i pisati ekšn da se dodvorim publici.
Eto to su te dvojbe kad naletite na drone i surf, koje ja zovem trutom daskanjem pa izazivam zgražanje, a to su samo dvije riječi i možda dvije rečenice. Sad zamislite koliko toga ima u cijelom filmu i cijeloj knjizi. Nekad se to uspoređuje s utrkom s preponama i ima tu nešto, ali meni je to više trčanje po krševitom kraju s dodatno nabacanim gromadama po kojima se prevoditelj mora verati, provlačiti, preskakati i istovremeno stvarati nešto donekle prihvatljivo publici koja je istovremeno nezainteresirana i kritički nastrojena.