Nijedan jezik nema sve jezične karakteristike, nijedan nije morfološki potpun i nema riječi za sve jer nam mozak treba i za štošta drugo, a ne samo za jezik. Rješenja donosimo u hodu. Jezici nemaju spremna rješenja za sve što se želi reći, a opet svakim se sve može opisati. Zbog svoje nepotpunosti jezici se nadograđuju jer kaskaju za stvarnošću, sve više žele opisivati i one situacije koje nisu svojstvene vremenu i podneblju na kojima se izvorno govore. I beduini žele govoriti o snijegu, i Inuiti o pijesku, a svi žele govoriti o mobitelima. Svakom jeziku od početka nedostaje mnogo toga.
Nedostaju im riječi, na primjer, ali ne samo riječi. Neki nemaju padeže, finski nema futur ni rodove, turske imenice i zamjenice nemaju rodove, mađarski nema rodove ni glagol morati, slovenski nema glagol moći, engleski nema glagol šutjeti, francuski nema č, španjolski nema š… Mi koji sve to imamo možemo se osjećati superiorno i ponosno, ali i mi smo nekome nemaoci i moglo im biti čudno kako se sporazumijevamo iako nam imenice nemaju članove ni glagoli konjunktiv. Imamo č i š, ali nemamo španjolsko interdentalno d ni francusko uvularno r.
Ali lako za te future, konjunktive i glasove. Riječi su ono što svima nedostaje. Moramo onda krpati, snalaziti se, opisivati i na kraju pribjeći međukulturalnoj i međujezičnoj krađi. Krademo jedni od drugih, ali ne krademo osnove. Neće Slovenci od nas uzeti glagol moći nego će tvrdoglavo govoriti lahko, Grci nam neće uzeti glagol morati nego će uporno govoriti prepi, Bugari трябва да…, a Mađari kell. Ne krade se gramatika nego riječi i izrazi. Jezik ih krade u svakoj prilici, ne samo u onoj koja čini lopova, a najbolje je što se to ne zove krađa nego posudba. Ukradene riječi zovu se posuđenice umjesto da se zovu ukradenice. Lopov će uvijek reći da nije ukrao nego posudio, u šali doduše ili sarkastično, a tako će reći i jezičar, ali mrtav ozbiljan.
U jeziku smo svi lopovi, čak smo i riječ lopov uzeli od Mađara. Lopov materijalnih vrijednosti krade jer mora ili ima kleptomanske sklonosti, ali negdje u dubini duše zna da nije u redu to što radi, da se to kosi s nekim društvenim pa i osobnim načelima i zato si barem navuče neku masku ili rukavice ili hoda na prstima i osvrće se. Kod jezika nije tako. Govornici otvoreno kradu, bez zadrške, bez srama i još ponosno mašu ukradenom robom, prave se važni razbacujući se stranim, neprilagođenim riječima, barbarizmima i krilaticama, kao proud to be Croat, i kad je to potrebno i kad nije. Katkad se ne mogu sjetiti domaće riječi pa ubace stranu ili pitaju kako se to zapravo kaže, katkad domaće riječi nema ili ne zadovoljava jer „to nije to“ ili „to nije isto“ ili ne zvuči dovoljno otmjeno. Nabacuju se riječi, kratice i cijele rečenice, najviše u marketingu. Snizi baš je easy kaže nekakva reklama. Mogli su provaliti nešto kao „To može svatko, ali nitko ovako, baš je lako.“ Ali ne, mora biti angleština. I u Austriji, na primjer, vidim da reklame vrište da je nešto „ganz easy“. Glavna je razlika između jezične i fizičke krađe u tome što ona jezična ne osiromašuje pokradenog nego kradljivca. Pokradenom jeziku nije važno što drugi kradu od njega. Ne trudi se ni saznati za to, dapače, neka se svatko posluži. Volimo utjecati na druge. Ne volimo da nam se krade glazba, recepti, zasluge, povijest, da nam se svojata ljude, ali riječi se daju slobodno. Etimološki rječnici ionako vode računa o tome koja je odakle došla. Kradljivac unosi novi element u svoj jezik, osiromašen, s idejom da je obogaćen. Iz pljačkaškog pohoda vraća se s dronovima, tajicama i Aboridžinima, raspoređuje te nove riječi po nekim krivim ladicama iz kojih mu istodobno ispadaju stare prašnjave riječi i gube se u zaboravu, a sve to opravdava progresom i modernizacijom jezika i života i ne dopušta da mu se dira u plijen.
Potreba za riječima postoji, počinje opravdanim očajem, a završi neopravdanim prenemaganjem. Jeziku stalno trebaju nove riječi iako vlastite gura u stranu kad mu dosade. Potreba je vidljiva i unutar istog jezika. Kad ne uzimamo tuđe, posežemo za vlastitim riječima i pridajemo im nove konotacije. Moramo proširivati značenja postojećih riječi jer neekonomično bi bilo imati riječ baš za sve. Lakše je bilo glodavcu mišu proširiti značenje na električnog miša nego za njega smišljati novu riječ. Zato možemo mišem pomicati kursor, hodati preko zebre i paukom dizati vozila, običnim proširenjem značenja. Služimo se i usporedbama pa smo tvrdoglavi kao magarci, znojimo se kao svinje, pišemo kao svrake, blejimo kao telad i bijesni smo kao risovi. Nešto od toga ima nekog smisla iako se svinje ne znoje, blejanje se veže uz ovce više nego uz goveda, a svrake su rijetko viđene da nešto pišu. Važno je da sve to dobro i duhovito zvuči. Stup nije ni pametan ni glup, ali se rimuje s glupim. Mogao bi netko biti glup i kao kruh, ali kruh je dobar. Majka se čak i ne rimuje s pridjevom pijan, ali dobro zvuči dok ne preraste u još viši zvjerski stadij pijanstva.
Sve to pokazuje kolika potreba i očaj vladaju za novim izrazima, za načinima da kažemo jedno te isto u različitim situacijama, za slikovitošću i duhovitošću, za mogućnošću da riječima pobudimo reakciju, da zvučimo pametno i duhovito, da zaoštrimo riječi ili pak ublažimo oštricu. A nemamo dovoljne zalihe iz kojih bismo to iskopali. Uvrede su jedna ilustracija te potrebe. Kod uvreda uzmemo kakvu god životinju i s njom uspoređujemo biranu metu ma koliko ta usporedba bila realna, bilo da želimo nekoga uvrijediti ili se našaliti. Znamo da te usporedbe nisu uvijek točne, ali jezik ne mari za preciznost. I očajan je, to smo već rekli. Konjima se istodobno i divimo i iskorištavamo ih za obogaćenje rječnika, za epitete „konju jedan“. Kuja je postala tako obojena riječ da vlasnici pasa odbijaju svoje ženske ljubimice zvati kujama pa forsiraju nategnute izraze kao psica, pasica i pesekica. Psi su očito prisutniji u gradskoj svakodnevici nego konji, inače bi i kobila postala konjica i konjekica u želji „da se ne bi tko uvrijedio“, a kokoš bi zbog uvredljivog prizvuka postala pijetlica i kokotica. Meni je takvo silovanje jezika gore od svih obzira. Kontekst pomaže, zna se što se kad misli. Volimo majmune, ali nam trebaju i da nekome dobacimo uvredu. A i majmune smo ukrali iz turskog. Seljake cijenimo, ali nam i oni trebaju za dobacivanje, što ne znači da zato svi seljaci moraju postati farmeri i rančeri.
Sve je bolje od krađe, makar se i zvala posudba i preuzimanje. Svi jezici uzimaju riječi iz engleskog kao sa švedskog stola, a i sam se engleski koprca i snalazi. Naziva ribama i ono što nisu ribe, kao meduze (jellyfish) i rakove (crayfish). Muha je jednostavno ono što leti (fly) pa se muhama naziva ono što nema veze s muhama, kao krijesnice (firefly) i leptiri (butterfly). Francuzi su za Č smislili kombinaciju TCH, a Španjolci su za Š posegnuli za znakom X. Riječi, fraze i poneko pravilo nekad se dobro prevedu, kalkovi su često dobro prihvaćeni, otprilike kao obrađena pjesma, za koju se ljudi poslije čude da ima neku originalnu verziju.
Ako je krađa već potrebna, treba krasti pametno: ne odlaziti u pljačku predaleko, u nepoznate tuđe kulture i situacije koje ne razumijemo, gdje su moguće smiješne zabune, homofonija, pokvareni telefon, soramimi i pogrešne asocijacije. Ukradenu riječ treba prilagoditi i uklopiti u svoj jezik da bi postala legitimna tuđica. Treba poznavati osnove jezika iz kojeg se riječ preuzima, poznavati povijest i etimologiju riječi koja se preuzima. Ili ne treba, možemo mirne duše stihijski uzimati sve i poslije se čuditi u što nam se izvrgnuo jezik.