Ljetni odmor mnogi vole provesti uz isključivo „laganu“ literaturu – krimiće, ljubiće (žene), fantasy (tinejdžeri). I ja volim tako započeti svoj godišnji odmor. To je za mene simbolika da kreće manje stresan životni period.
Ove sam se godine, s obzirom na naklonost (i sakupljačku strast) prema romanima u čijem je središtu čitanje, odlučila upravo za romančić o čitanju – čitanju koje u ovom romanu liječi dušu, povezuje ljude, izgrađuje prijateljstva, spaja i razdvaja ljubavnike. Kako kaže prevoditelj romana s japanskog na engleski jezik: „Tijekom priče, on (autor, op. NPV) nabraja mnoga zadovoljstva čitanja: radost otkrivanja novog autora; hedonizam ostajanja budnim do dugo u noć da bi se završilo čitanje knjige; potajno oduševljenje upoznavanja nekoga čitanjem njihova omiljenog romana; i slobodom ulaska u knjižaru i pregledavanjem naslova, u očekivanju da ti nešto zapne za oko.“ Štoviše, radi se o romanu o čitanju japanske moderne književnosti kroz koji se upoznajemo s nekim od najpoznatijih japanskih pisaca i književnih dijela tog razdoblja, a koji i šalje zgodne „porukice” vezane uz čitanje – npr. kako čitanje može preplaviti osjećajem potpunog mira, kako čitanje može otvoriti nepoznata vrata te kako nije važno znati mnogo o knjigama nego je važan način na koji one utječu na čitatelja.
Iako ovaj roman korice prodaju kao ljubavni, roman o ostavljenoj Takako koja nije voljela čitati, njenom ujaku Satoru vlasniku antikvarijata koji je oduvijek volio čitati i obiteljskom antikvarijatu specijaliziranom za modernu japansku književnost, to nikako nije. Radi se o romanu koji na prostodušan način opisuje obiteljske, prijateljske i partnerske odnose u okruženju Tokijske četvrti Jimbochou u kojoj se nalazi više od 170 knjižara i antikvarijata, od kojih je većina specijalizirana za neki književni žanr. Iako bez previše događaja, likova i mjesta, roman daje kratki isječak iz Takakinog života u kojem ona nakon bolnog prekida i davanja otkaza na poslu pronalazi sebe, prijatelje i povezuje se sa članovima svoje obitelji s kojima godinama nije bila u kontaktu.
Sveukupno, pravo ljetno štivo – kratko, nepretenciozno i sa sretnim završetkom. Dodatno, saznajemo ponešto i o jednoj dalekoj kulturi – malo o japanskoj kuhinji i načinu na koji Japanci provode odmore, a više o japanskoj književnosti (posljedično sam na svoju must-read listu dodala roman „Kakoro“ Natsume Sosekija). Konačno, interesantnost romana proizlazi i iz činjenica da se radi o romanu prvijencu, da se radi o romanu iz ženske perspektive a kojega je napisao muškarac te da je po romanu snimljen film.
Žanr
Roman
Mjesto i vrijeme radnje:
Predgrađe Tokija Jimbochou, suvremeno doba
Broj stranica: 221
UKUPNI DOJAM: 3/5
Jezik/stil: 2/5 (poprilično jednostavan jezik koji je vjerojatno posljedica dvostrukog prijevoda – s japanskog na engleski te s engleskog na hrvatski jezik).
Sumornost: 2/5 (žaloste nerijetke životne nedaće i nesreće (prekid, gubitak djeteta) no ipak roman pozitivnog ozračja).
Poželjno predznanje: – (doduše dobro dođe poznavanje tipičnih japanskih jela da ne trebate googlati o čemu se radi)
Preporuka za čitanje: 4/5
p.s. Doživljaj knjige ovisi o tome tko i u kojem životnom trenutku čita.