Na ovu priču potaknule su me dvije stvari. Prvo, Anjin tekst o tome koliko je zahtjevna faza majčinstva i roditeljstva dok su djeca još mala. Drugo, činjenica da od ove jeseni moja mala djeca više ne žive sa mnom. Oboje odlaze na studij u svijet i moj muž i ja prvi put nakon 22 godine živjet ćemo sami. Pitanje je, dakle, plaši li me „empty nest“ (prazno gnijezdo) ili mu se veselim?
Ne sjećam se života s Dejanom prije djece. Obzirom da smo se odlučili oženiti nakon što smo se poznavali tri dana, nema baš puno toga za sjećati se. Zato se faze u kojoj su djeca bila mala sjećam jako dobro. Prvo, samo Matije. Sve mi je bilo novo i jako zastrašujuće. Osjećala sam se usamljenom i izgubljenom. Nisam bila preplavljena srećom kao što je popularna kultura obećavala. Nakon tri godine pridružila se i Marta. Tad je već bilo lakše. Uvijek se sjetim nečije izjave da smo barem odmah drugi puta mame. Za mene je to bilo točno. Lakše mi je bilo s dvoje djece nego samo s jednim. Opustila sam se, prestala sve shvaćati tako dramatično i konačno shvatila da nisam prva osoba na svijetu koja ima dijete. S dvoje djece život je bio lakši, opušteniji i sada bliži obećanjima iz filmova i knjiga. Ono što je i dalje bilo prisutno bio je taj jedinstveni, apsolutni umor.
Preskočit ću opis svojih okolnosti, jer sam shvatila da se to lako pretvori u natjecanje „kome je bilo teže“ (netko nema roditelje u blizini, netko je samohrani roditelj, netko ima puno djece, svatko misli da je njemu najteže). Meni nije bilo teško, ali sam bila trajno umorna. Trajno željna malo tišine. Kada su djeca bila sasvim mala, priželjkivala sam da se tuširam u miru i spavam bez prekida. Kada su malo narasla, sanjala sam kraj školske godine (da ne ponavljam geografiju), a onda opet početak školske godine (da ne budu stalno u kući). Svaka je faza nosila izazove. Hodaju li na vrijeme, govore li r kako treba, kada trebaju krenuti u vrtić, kada u školu, u koju školu, imaju li prijatelje, imaju li petice, bave li se sportom, jesu li sretni…
Tijekom cijelog njihova života Dejan i ja smo putovali zajedno. Uvijek najviše četiri dana – da ih ne ostavimo predugo same i, važnije, da ne ostavimo naše roditelje predugo same s djecom. Putovali smo poslom, i to ne pretjerano često, ali kad god bismo otputovali, osjećali bismo se opijeno (nekad smo doslovno i bili). Luksuz pauze od djece kada imaš malu djecu jedinstven je osjećaj koji ne mogu usporediti ni s čim drugim. No nakon tri mirne noći redovito smo nestrpljivo dolazili kući. Malim gnjavažama. Zagrljajima. Dramama. Ove jeseni, prvi put, nakon što se vratimo s konferencije u Kopenhagenu, dolazimo u praznu kuću. I pitam se – kako ću se osjećati.
Dejan je potpuno siguran da je za djecu ključno da se nakon srednje škole odvoje od roditelja. Ja tu nisam tako stroga, ali vjerujem da je za moju djecu odlazak od kuće bio pravi odabir. Matija će već treću godinu provesti na drugom kontinentu i uvjeren je da je dobro odabrao. I ja sam. Marta tek počinje, ali se jako veseli. I ja s njom. U toj mojoj nostalgiji pomaže mi činjenica da mislim da imaju prekrasnu priliku proširiti horizonte i izložiti se nekim drugim svjetovima. Njihova budućnost važnija je od moje sebičnosti. Naravno da djeca nisu naše igračke, iako to ponekad zaboravimo. Nisu tu da nas zabavljaju, daju nam svrhu ili bračne parove održavaju u braku. Dužni smo im pomoći da postanu samostalni ljudi. Zato će mi prazna kuća biti znak da radimo ispravno (iako nemam iluzije da je naš roditeljski posao blizu kraju). Kada sam bila njihovih godina, željela sam otići na studij negdje u svijet. Više od svega. Drago mi je da sad oni to mogu.
Uz to, ima nešto uzbudljivo i zanimljivo u tome da Dejan i ja ostajemo sami. Da možemo kreirati neke nove rutine, nove izazove i nove projekte. Da putovanja ne moraju više trajati četiri dana. Da možemo drugačije rasporediti dan, i namještaj, i planove. Veselim se tome. Naravno, moja su djeca samo privremeno otišla od kuće. Ovdje ih uvijek čeka njihova soba i omiljeni ručak. Nadam se da će doma dolaziti s veseljem. Voljela bih to. No, jednom kad oboje odu na svoje studije, zauvijek je gotova faza života u kojoj se dan vrti oko njihova rasporeda i počinje faza u kojoj oni više nisu izgovor za ništa. U kojoj više ne mogu prijateljima reći da ne igram golf jer imam djecu. Niti mogu išta odgađati zbog njih. Tako da zaključujem da su oni odgovorni za svoju svijetlu budućnost. Ali i Dejan i ja smo odgovorni za svoju. Odgovor na moje pitanje s početka je zato: prazno gnijezdo me pomalo plaši, no istovremeno mu se i veselim. Nije li krasno da život nikad nije isti?