Voljela bih započeti ovaj tekst priznanjem da sam ga pisala tri tjedna i prerađivala četiri puta, a i dalje nisam sigurna da sam uspjela prenijeti poruku koju sam željela. Zapravo, sama tema me čini tužnom, i iako vjerujem da će u budućnosti biti bolje, rekla bih da se o ovom problemu premalo priča, za razliku od javnosti puno interesantnijeg problema muško-ženskih odnosa na poslu. Stoga sam odlučila podijeliti svoju priču, kao i priče nekih svojih kolegica.
Od početka svojeg poslovnog puta susretala sam se s jedinstvenim tipom žena – nazvat ćemo ih Vučice. Vučica je često na visokoj poziciji, a ako imaš nesreću, ona je direktno nadređena tebi. Vučica je uspješna, dotjerana i jaka, a ponajviše je jaka na riječima koje upućuje mlađim kolegicama. Žene su mi u karijeri bile nadređene samo dva puta i oba sam puta upravo zbog njih dala otkaz. S nadređenim muškarcima baš nikad nisam imala problema, što me potaknulo da malo dublje istražim ovaj fenomen. Istom sam kasnije imala priliku svjedočiti i kao pasivni promatrač, jer kako odrastamo i napredujemo, Vučica se prebacuje na novu, mladu žrtvu, koja joj ne zna adekvatno odgovoriti.
Imala sam jednu kolegicu koja je po svim kriterijima bila jednostavno – previše lijepa. Osim što je bila lijepa, bila je i pametna, draga i uvijek dotjerana, što bi bio posljednji čavao na lijesu njezine karijere, da nije na kraju došla u tim u kojem je nadređeni bio muškarac. Iako je imala magisterij, sustavno su joj se davali beznačajni administrativni poslovi, a ako bi s nekim klijentom ostvarila dobar odnos te bi postojala mogućnost da će zbog njega ostvariti target (i posljedično dobiti bonus), odmah je bila premještena. Kad sam ju upoznala, ja sam već prešla 30., bila sam majka i moja je karijera već imala siguran, zacrtan put. Vidjela sam tu predivnu mladu ženu kako prihvaća posao koji je (opet) bio ispod svih njezinih sposobnosti, zato što joj se na svakom poslu koji je imala sustavno uništavalo samopouzdanje i trpalo ju se u kalupe priglupe plavuše, toliko dugo i toliko često dok ona sama to gotovo nije povjerovala. U kratko vrijeme u kojem sam imala sreću biti njezina (starija) kolegica, dala sam sve što je u mojoj moći da razbijem taj kalup, i danas kad pričam s njom, vidim jednu sasvim novu ženu, ali možda je to zato što se ostvarila u jednoj novoj ulozi koja, srećom, nema veze s poslom.
I sama sam doživjela slično, iako ne bih rekla da je u mom primjeru bio presudan vanjski (sasvim prosječan) izgled. Nekad nema veze ni kako izgledaš, činjenica da si sretna i vesela, pa povrh toga i dosta uspješna u onom što radiš, dovoljna je da te Vučica namiriše i poželi pojesti. Nakon dva posla na kojima sam dala otkaz zbog vrlo čestog ponižavanja od strane ženskih nadređenih osoba, zaposlila sam se u firmi u kojoj su bili samo muškarci. Da, i to je ponekad imalo svojih (većinom smiješnih) izazova, ali niti blizu onome kad svaki dan ideš u grču na posao. Zbog činjenice da ti suknja danas baš dobro stoji, dobit ćeš jezikovu juhu odmah po ulasku, nabrojat će ti se ljuto svi zadaci koje moraš obaviti i načini na koje ćeš sigurno pogriješiti. Nakon što sam se oporavila radeći s muškim kolegama, prešla sam u jednu veliku korporaciju. Tako sam se strašno prepala velikog sustava prepunog žena da sam po prvi put od svoje 15. godine svoju plavu kosu obojala u smeđe, kako se ne bih isticala. Bila sam presretna jer sam zaposlena na projektu o kojem nitko ništa nije znao, pa sam većinom sjedila sama u uredu i radila bez da sam s ikim morala pričati. Ja sam inače veliki ekstrovert, pa to zaista govori puno o veličini moje traume. Srećom, jedina kolegica s kojom sam morala komunicirati nije bila Vučica. Nekad vam se posreći pa sretnete i takve kolegice, one koje će vas osnažiti, podržati i vinuti u visine. Tada sam i ja sama sebi obećala da ću, kada bude prilika, i ja učiniti isto za mlađe kolegice.
Danas sam majka dviju kćeri i pitam se kakva će biti njihova budućnost. Ono što je činjenica jest da se djevojčice između sebe ne uspoređuju, ne zanima ih tko ima kakvu odjeću, kosu ili nos. To se uči i dolazi iz vlastitog doma. I sama sam nekad znala istaknuti nešto što moja kćer ima drukčije ili bolje od neke prijateljice, sasvim nedužno u mojoj glavi, dok nisam osvijestila koliko je taj problem dubok i kakve temelje joj udaram. Danas prekidam takvo ponašanje u startu jer sam svjesna da uspoređujući se nitko nikad nije postao sretan. Umjetna želja koja nam je nametnuta od strane potrošačke industrije da uvijek želimo i „trebamo“ više, pretvorila nas je sve, a pogotovo žene, u vučice jedna drugoj. I započinje tu, na igralištu vrtića, kad jedna četverogodišnjakinja drugoj komentira kako njezine Uggsice nisu „prave“, a završava kad ta ista četverogodišnjakinja sada odrasta konstantno nezadovoljna jer nitko ne može kupiti niti imati sve. I iako naoko ona ima sve, nije sretna, i gorčina u njoj mora na neki način izaći. Nažalost, tada je obrazac ponašanja teško promijeniti. A ja zaista želim živjeti u svijetu gdje je žena ženi podrška, gdje zajedno rušimo staklene stropove i rodne predrasude. Gdje pružamo jedna drugoj ruku, a ne guramo se niz liticu. Gdje slavimo uspjehe zajedno i brišemo jedna drugoj suze.
Promjena može započeti samo od nas samih i od našeg odnosa prema vlastitoj djeci. I ne trebamo biti niti janjad, a niti vučice – možemo jednostavno biti svjesne svojih vrlina i mana, učiti jedna od druge i međusobno se podržavati, i ja ću s radošću poslati svoje kćeri u takav (poslovni) svijet, pa čak i kad im suknja bude malo previše dobro stajala.