Upravo mi je izašla nova knjiga. Sveučilišni udžbenik iz predmeta koji predajem na fakultetu. Pisati udžbenike je sizifovski posao. Potrebno je strpljivo i sustavno prikupljati, oblikovati i izlagati velike količine informacija, pritom neprestano vodeći računa o tome kako će to studenti razumjeti i doživjeti. No kada nakon mnogo sati (u mojem slučaju – dvije godine) predanog rada konačno dobijete knjigu u ruke, sve dobiva smisao. Napisati udžbenik znači ostaviti nešto trajno i opipljivo. Zašto onda nisam otvorila bocu šampanjca kada sam je napokon primila u ruke? Zato što imam jednu ozbiljnu manu. Ne znam slaviti vlastite uspjehe.
Gotovo uvijek napravim istu stvar – kratko se obradujem, a onda se odmah prebacim na ono što još nije gotovo. Čim naslutim kraj projekta kojem sam posvećena, fokus mi se prebacuje na sljedeći zadatak, novi projekt, nove obveze. Već se neko vrijeme pitam – zašto je tako? Naravno, ne postoji samo jedan razlog, nego cijeli splet navika, uvjerenja i obrazaca koje godinama razvijam. Takav pristup životu znači da sam učinkovita, ali ne čini mi uvijek dobro. Kako bih bolje razumjela prave razloge u pozadini, istražila sam što misle drugi (odnosno druge – ispada da ovo češće muči žene). Nekoliko doslovnih izjava je u nastavku.
Perfekcionizam
„Shvatila sam da nikad nisam u potpunosti zadovoljna svojim postignućima, bez obzira na to koliko su velika. Mislim da su standardi koje si postavljam jednostavno previsoki, i zbog toga ne mogu uživati u uspjesima. Odmah postavim novi cilj i bacim se na posao. Počinjem uviđati da je to i prednost i mana — produktivnost mi je izvrsna, ali izgaranje je stvarno.“
Potpuno ju razumijem. Kada sam uzela svoju novu knjigu u ruke, prvo sam primijetila tipfeler. U svakom dovršenom projektu vidim što je moglo bolje. Teško mi je priznati da je nešto stvarno dobro prošlo, jer mi u glavi krenu svi „ali“. Moglo je bolje. Trebalo je brže. Čak i kad drugi ne vide tipfeler, ja ga vidim. Moje mjerilo nije vanjsko, već je u meni – i strahovito me umara.
Perfekcionizam često promatramo kao vrlinu i poistovjećujemo ga s ambicijom i pedantnošću. No perfekcionizam zapravo predstavlja skup obrazaca ponašanja i uvjerenja koji mogu biti štetni. Ako ste skloni bilo kojoj vrsti perfekcionizma (a postoji ih više – onaj usmjeren prema sebi, društveno uvjetovan i perfekcionizam projiciran na druge), nemojte biti ponosni na sebe. Svi oblici perfekcionizma dijele istu osnovu: strah od pogreške. Za to psiholozi često krive odgoj i obitelji u kojima su ljubav i priznanja bili vezani uz postignuće. No u mojoj obitelji doista nije bilo tako, pa to opravdanje nemam.
Perfekcionizam nije nešto što ili imamo ili nemamo, već kontinuum na kojem smo svi negdje smješteni. U malim dozama može nam pomoći poticanjem na trud i odgovornost, no kada postanete kruti i samokritični, perfekcionizam je štetan. Za mene je izazov naći mjeru. Sviđa mi se trud i odgovornost kod mene i kod drugih, ali sklona sam krutosti i samokritičnosti (i velikoj kritičnosti kada netko nije dovoljno odgovoran). Zato perfekcionizam definitivno treba držati pod kontrolom. Nije nužno sve napraviti savršeno da bi vrijedilo. Ponekad je i „dovoljno dobro“ sasvim u redu. Perfekcionizam iscrpljuje. Zato treba svjesno vježbati raditi s greškama. Namjerno završiti zadatak bez da ga dodatno provjerimo. Možda pomogne u izgradnji tolerancije na nesavršenost. Javit ću vam kako mi ide.
Fokus na sljedeći zadatak
„Imam osjećaj da nikad ne slavim svoja postignuća. Kad postignem neki cilj, naravno da sam sretna, ali istovremeno mi to djeluje kao da sam samo prekrižila još jednu stavku s popisa obaveza. Odmah zatim počnem razmišljati o sljedećim koracima i što sve još trebam napraviti. Iako me to uglavnom ne smeta, ponekad imam osjećaj da ne slavim i ne uživam u životu jer su moje reakcije tako minimalne.“
I ovo potpuno razumijem. Ponekad uspjeh gotovo i ne registriram. Glava mi je već u idućem projektu. Jako sam naviknuta fokusirati se na stvari koje nisu riješene. Psiholozi ovo zovu „task mode“ – način razmišljanja u kojem se stalno bavimo time što treba riješiti, optimizirati i popraviti. To je vrlo produktivno, ali jako umanjuje osjećaj postignuća. Naime, ako cijelo vrijeme gledate unaprijed (kao ja), nikad se ne stignete zadržati na tome što ste već napravili. Iako to kreira stalnu zaokupljenost, zapravo stvara osjećaj praznine. Svi ostvareni rezultati naprosto se ne pamte. Ova osobina toliko je ugrađena u moj pristup životu da ne znam kako je promijeniti. Kažu self-help tekstovi da je potrebno raditi male, svjesne pauze i planirati trenutke u kojima ćemo registrirati postignuto. Možda ima nešto u tom savjetu. Dejan mi stalno govori da moram slaviti male pobjede i nakon svake otvoriti šampanjac. Probat ću i to.
Norme skromnosti
„Kad me netko pohvali, prvo što napravim je da to umanjim. Ne zato što ne vjerujem da sam to zaslužila, nego zato što mi je neugodno kako će zvučati ako samo kažem – hvala.“
Ovome sam jako sklona. Ponekad iznenadim ljude time koliko umanjujem stvari. Čak i kad netko kaže nešto pozitivno o mojoj djeci, odmah prokomentiram, da, ali… Sebe bih procijenila kao osobu prirodno sklonu isticanju, no odgojenu u duhu izbjegavanja samohvale. Rezultat toga danas je da u čudu gledam kako moji mlađi (i najčešće muški) kolege neka vrlo umjerena ostvarenja slave na sva zvona. Za to vrijeme, moje prijateljice (odgojene slično meni) i ja ne pričamo o svojim rezultatima, jer nije ok hvaliti se. Odrasle smo u ideji da se ne hvališ sam. I zato danas, kad bih trebala slaviti, nekako radije umanjim stvar nego da ispadnem preglasna u vlastitom samozadovoljstvu.
Norme skromnosti duboko su ukorijenjene u mnogim odgojnim i društvenim kontekstima. Djeca često rano nauče da se ne hvale, da “ne dižu nos”, da nije pristojno isticati vlastita postignuća. Takva pravila možda su izvorno zamišljena kao način da se održi jednakost, nenametljivost ili kolegijalnost, ali mogu stvoriti osjećaj da je vlastita radost nešto što treba prikriti. U praksi to znači da se uspjeh doživi, ali se odmah i obrusi — kao da ga treba zamotati u skromnost da bi bio društveno prihvatljiv. Rješenje nije u potpunom odbacivanju skromnosti, nego u pronalaženju prostora gdje čovjek može biti ponosan, bez srama. Moguće je priznati vlastiti uspjeh, a da to ne znači razmetanje. Znati da si nešto dobro napravila posve je u redu.
Antiklimaks
„Kao da tugujem za izgubljenom strukturom. Dok radim na nekom projektu, znam što radim u slobodno vrijeme, znam što mi je plan za taj dan. Kad projekt završi, osjećam se pomalo izgubljeno.“
I ovo mi se povremeno događa. Kada sam doktorirala, trenutak koji sam zamišljala kao nešto veliko nije se dogodio. Mislila sam da ću osjećati više. Iz razgovora s drugima vidim da nisam jedina. Umjesto euforije ili olakšanja kad dovršimo neki posao, osjećamo prazninu. Psiholozi to objašnjavaju kroz fenomen zvan “arrival fallacy” — ideju da ćemo biti sretni kad postignemo određeni cilj. No to se ne događa. Mozak koji je mjesecima bio u stanju pripreme, planiranja i napetosti ne zna se tek tako prebaciti u stanje zadovoljstva. Osim toga, kad se nešto završi, često nestane i struktura koja nas je držala usmjerenima. A to može izazvati osjećaj praznine, umjesto radosti. Uspjeh tako ostane nedoživljen, ne zato što nije bio stvaran, nego zato što je tijelo još u “radnom modu”, a očekivanja nisu bila usklađena s time kako emocije zapravo funkcioniraju. Zato treba (metaforički i doslovno) otvoriti prethodno spomenutu bocu šampanjca i potapšati samu sebe po ramenu.
Strah od samozadovoljstva
„Kad nešto dobro napravim, ne dopuštam si da zastanem i budem zadovoljna. Prva misao mi je: ‘pazi da se ne opustiš’. Kao da, ako si priznam da je dovoljno dobro, postoji opasnost da ću izgubiti ritam i više neću biti jednako učinkovita.“
Strah od samozadovoljstva često ide ruku pod ruku s perfekcionizmom i visokim unutarnjim standardima. U pozadini je ideja da zadovoljstvo oslabljuje – da nas čini manje budnima, manje ambicioznima, manje opreznima. Kao da je uživanje u postignutom automatski opasnost za sljedeći korak. Psihološki gledano, taj strah oblik je unutarnje kontrole. Zanimljivo je da se kod mnogih ljudi (posebno onih koji puno ulažu u svoj rad) ovaj strah javlja u trenucima kad bi slavlje bilo najprirodnije – nakon velikog truda, završenog projekta, priznanja. Ali umjesto da si dopuste zadovoljstvo, radije brzo pređu na novu obvezu. Dugoročno, ovakav mehanizam vodi prema iscrpljenosti. Bez mikrotrenutaka priznanja i zadovoljstva ne možemo napuniti baterije. Pitanje koje vrijedi postaviti nije “hoću li se uljuljati ako slavim?”, nego “koliko dugo mogu izdržati ako nikad ne slavim?”
Nedostatak vremena i energije
“Ponekad bih stvarno i htjela zastati. Ali sam umorna. Ili preopterećena. Ili samo… u brzini. Ispunjavanje ciljeva ne dolazi s pauzom — samo s novim rasporedom. Uspjeh se odradi i zaboravi, jer dan ide dalje.“
Nedostatak vremena i energije jedan je od najjednostavnijih, ali i najupornijih razloga zbog kojih ne slavimo uspjehe. Nije da ne želimo, nego stvarno nemamo kada. Nakon dovršenog zadatka najčešće ne slijedi odmor, nego nova obveza, novi rok, nova poruka na koju treba odgovoriti. Uspjeh se tako svodi na još jednu stvar koju treba odraditi i odmah arhivirati. Nekad je dovoljno doslovno sjesti na nekoliko minuta (suzdržat ću se da i ovdje spomenem šampanjac). U suprotnom, lako se dogodi da cijeli niz postignuća prođe neopaženo.
I što je onda rješenje?
Zaključujem da je rješenje u promjeni odnosa prema postignuću. Važno je svjesno završavati cikluse i označiti kraj prije nego krenemo u nove projekte. Možda još važnije – (za mene sigurno) – potrebno je normalizirati oscilacije. Ne moram svaki put nadmašiti samu sebe. Ne mora svaki uspjeh promijeniti život, ali ga svejedno treba primijetiti. Treba znati reći: ovo je gotovo, i vrijedilo je. Ponekad stvarno treba otvoriti šampanjac, ne zato što je sve savršeno, nego zato što je završeno.