Život uvelike ovisi o kartama s kojima se rodimo. Ako dobijemo dobre karte, vrata budućnosti su nam širom otvorena. S lošim kartama, preostaje samo moliti za Božju pomoć. Rođenje u Zagrebu ili Ljubljani daleko je povoljnije od rođenja u Gazi ili Džubi, glavnom gradu Južnog Sudana. U Gazi ili Džubi rađaju se oni čije su majke toliko siromašne da ih nisu mogle na vrijeme skloniti na sigurno. Ta djeca odrastaju s neizvjesnom sudbinom – mogu čekati da im bomba padne na glavu, mogu se boriti ili pokušati pobjeći. Ako uspiju doći do nas, gledamo ih s predrasudama, premda nisu odgovorni za loše karte s kojima su rođeni.
Čak i kad se rodiš s dobrim kartama, to ne jamči da ih nećeš izgubiti. Malo gladi potiče na marljivost, dok pretjerana sitost uspavljuje. Prva generacija zato često grabi kako bi nešto stvorila i iz provincije dospjela u grad, druga učvršćuje društveni položaj, a treća sve to može izgubiti. I tako se krug života ponovno vraća na početak. Naravno, to ne mora uvijek biti tako. Neki tijekom cijelog života igraju s istim kartama, dok je drugima sve bolje i bolje.
Za ovu veliku životnu igru važno je znati dvije stvari. Prva podjela karata je van naše kontrole – jednostavno nam je dana. No, od tog trenutka nadalje, izuzetno je važno koju igru igramo, tko piše pravila i tko se brine da se ona poštuju. I, naravno, koliko igrača vara – prikriveno ili uz dozvolu. Ako je prva podjela karata nejasna i mistična, sve što slijedi je vrlo profano i zove se politika.
Ljudi su po prirodi društvena, a time i politička bića: ne možeš ne igrati karte jer će ti ih inače jednostavno oduzeti. U autoritarnim državama to mogu učiniti bez objašnjenja, dok u demokratskim to čine po pravilima, ali s istim konačnim ishodom. Zato politiku treba shvaćati kao važan dio života: kao što su za tijelo važni zdrava prehrana i kretanje, tako su za društvo važni zdrava kritika i izlazak na izbore.
Posljednjih sto godina ljudi su glasali prema obiteljskoj i društvenoj pripadnosti. U Europi su se oblikovala dva glavna bloka – lijevi, socijalistički, i desni, demokršćanski – koji su se smjenjivali na vlasti. Ta dva bloka i danas čine okosnicu Europskog parlamenta. No, za generaciju Z političke stranke više ne znače ništa, pa se politika pred našim očima mijenja do neprepoznatljivosti. Nekada su stranke stvarale vođe, danas vođe stvaraju stranke. A kako ih upoznajemo? Posve drukčije nego nekada.
U drugoj polovici dvadesetog stoljeća, sve do pada Berlinskog zida 1989., živjeli smo u istim medijskim stvarnostima. Vijesti su se prikazivale u 19:30 i svi smo gledali isti svijet. Sutradan smo u školi ili na poslu razgovarali o istim temama. Svaka zemlja imala je samo jedan RTV sustav (osim u savezima poput Njemačke ili SAD-a, gdje su postojale tri glavne mreže: ABC, CBS i NBC). Razlozi za to bili su politički, tehnološki i ekonomski. Politički, mediji su bili ključni u obrani od komunizma na Zapadu, a od kapitalizma na Istoku. Tehnološki, televizija je bila složen sustav s odašiljačima i signalima, za koji su bile potrebne državne licence. Sve je to bilo izuzetno skupo i komplicirano.
S padom Berlinskog zida nestala je potreba za političkom kontrolom medija jer smo, navodno, dosegli “kraj povijesti” – liberalna demokracija je pobijedila. (Za ovu kobno pogrešnu interpretaciju danas plaćamo visoke račune za struju i plin, jer smo rođeni s dobrim kartama; oni s lošijim kartama plaćaju životima.) Prvo je došla satelitska, zatim kabelska televizija, a na kraju se sve preselilo na internet. Ono što je prije trideset i pet godina zahtijevalo milijune i državne dozvole, danas se može napraviti s običnim pametnim telefonom. Stvarnost više nije jedinstvena i apsolutna, već se umnožila, što mnoge plaši.
Više nemamo jedne večernje vijesti za sve, već imamo mnoštvo televizijskih kanala. Novine danas čitaju samo oni koji putem njih međusobno komuniciraju, dok velika većina građana, osobito pripadnici generacije Z, prati različite svjetove na portalima i društvenim mrežama. Na tim platformama pratimo različite svjetove u kojima živimo, a zajednička stvarnost gotovo je nestala.
Ipak, preostali su nam država, Europska unija i izbori. Njihovi rezultati definiraju pravila igre i njihovo poštivanje. Zato moramo na izbore, i to uključuje i generaciju Z. No, kako mi, a kako oni znamo za koga glasati?
Stranke su danas postale agencije za zapošljavanje, i to za vrlo rijetke pojedince. Velikoj većini građana stranke više ništa ne znače. Stoga pripadnost političkoj stranci za generaciju Z nije bitna i sama po sebi ne donosi mnogo. Prvi izazov svakog političara danas je kako privući pažnju, zadobiti simpatije i zadržati ih. Dio toga može se raditi izravno, ali sve više toga treba odraditi putem medija, osobito onih online – politika je postala medijatizirana.
Samo oni koji su sposobni stvarati vizualno atraktivne slike i dinamične sadržaje, od Instagrama do TikToka, mogu računati na pažnju mladih. Bez pažnje nema relevantnosti, a ono što se zapravo traži jest rezonancija. Na koje impulse mladi reagiraju? Što im je zanimljivo i važno? Što ih privlači u igru i drži u njoj? Odgovori na ta pitanja nisu jednostavni, ali od njih ovisi naša zajednička budućnost.
Svima nama karte su već podijeljene i svatko od nas igra igru svog života. No, izbor igre, pravila i njihovo poštivanje vraćaju se svakih nekoliko generacija kao najvažnije pitanje opstanka. Naravno, svatko može odlučiti obrađivati svoj mali vrt i ignorirati gluposti velikog svijeta, ali taj luksuz samodostatnosti ne traje dugo: prije ili kasnije naići će netko tko će zgaziti naš vrt i uništiti ga.
Stoga pitanje kako generacija Z bira na izborima postaje pitanje našeg opstanka.