Iako rad od kuće nudi fleksibilnost i praktične prednosti, njegovi utjecaji na radne navike, produktivnost i osobno zadovoljstvo zahtijevaju dublje razmatranje. Naše istraživanje pokazuje da, unatoč želji za radom od kuće, ljudi često doživljavaju veće zadovoljstvo kada su u uredu i kada imaju priliku za izravnu interakciju s kolegama.
Na početku moje karijere, sintagma “od 9 do 5” bila je uobičajena, čak i u akademskoj zajednici. Prvih desetak godina karijere imala sam relativno stroge uvjete rada. Naravno, godine provedene na poslu osigurale su mi određenu fleksibilnost. Dodatno, ako radite na fakultetu, nemate sasvim klasično radno vrijeme. No, svaki sam dan provodila na radnom mjestu jer koncepcija rada „od kuće“ nije postojala. S vremenom sam stekla veću slobodu, pa sam jednu opsežnu knjigu ipak uglavnom napisala sjedeći kod kuće. Zaključila sam da sam puno produktivnija u radnoj sobi svojeg doma, nego na poslu gdje su kave i druge distrakcije bile prečeste. S obzirom da živim vrlo blizu fakulteta, kombiniranje boravka kod kuće i u kabinetu na fakultetu nije bilo zahtjevno. U toj fazi karijere jako sam cijenila mogućnost da sama rasporedim svoje radno vrijeme na način koji mi najviše odgovara.
Nekoliko godina kasnije, cijeli svijet je završio u izolaciji. Mnoge norme koje smo smatrali standardnima temeljno su se promijenile. Tih godinu ili dvije, kada se život svima okrenuo naglavačke, ostavile su generacijske posljedice. Jedna od najvećih promjena koja nas je zadesila jest promjena u percepciji radnog vremena i mjesta. Pokazalo se da nije nužno sjediti u uredu 8 sati da bismo bili učinkoviti. Štoviše, neki su bili potpuno neučinkoviti iako su sjedili u uredu cijeli dan. Naravno, postoje brojna zanimanja koja se ne mogu obavljati digitalno ili od kuće, ali velik broj nas može obaviti gotovo sve svoje radne zadatke u pidžami. Veliko je pitanje što ova revolucija u poimanju rada znači za nas i nove generacije koje dolaze, no mene trenutno zanimaju kratkoročne posljedice rada od kuće.
Već nekoliko godina bavim se istraživanjem zadovoljstva životom, povezanog s raznim aspektima posla i zadovoljstva komunikacijom na radnom mjestu. Rezultati istraživanja koje smo nedavno završili pokazali su zanimljiv paradoks: svi želimo imati mogućnost rada od kuće, no kada radimo od kuće, manje smo zadovoljni.
Ako pitate bilo koga (pa i mene) želi li imati mogućnost rada od kuće, odgovorit će vam potvrdno. Moji studenti žele slušati predavanja od kuće. Mnoge organizacije koriste prednosti toga što dio njihovih zaposlenika radi od kuće. (Djelomični) rad od kuće donosi uštede – uštede energije za zaposlenike i studente, uštede troškova za organizacije, i uštede vremena za sve. Možemo dulje spavati, izbjeći prometne gužve, i obaviti više u danu. Svaka osoba ima svoje razloge za racionalizaciju rada od kuće (ovaj tekst pišem u svojoj dnevnoj sobi). No je li to doista win-win situacija?
Po mom mišljenju, nije. U tome me podržavaju i rezultati našeg istraživanja, ali i brojnih drugih. Rad od kuće je zavodljiv. Svima nam u određenoj mjeri odgovara. Tijekom lockdowna, zaželjeli smo se normalnog života. Bilo nam je dosta sjedenja pred računalom i razgovora s dvodimenzionalnim licima. Nedostajali su nam ljudi. No, također smo okusili kako ugodno može biti ponekad ostati kod kuće – izbjeći duga putovanja zbog jednog sastanka, skuhati ručak i pojesti ga u miru, za stolom, umjesto ispred računala na poslu. Moja djeca više nisu malena, no mogu zamisliti što ostanak kod kuće znači za mlade roditelje. Zašto sam onda protiv?
Prvo sam razliku primijetila na studentima koji su prve dvije godine studija većinom odradili online. Ne samo da je ukupna razina njihovog znanja bila niža, nego su i njihovi stavovi prema studiranju bili drugačiji. Sve im je bilo teže. Nakon toga sličnu promjenu vidjela sam i na svojoj djeci. Godine provedene kod kuće obilježile su njihovo odrastanje. Sada tu promjenu vidim i na mlađim kolegama, koji nemaju isti pristup poslu kao prethodne generacije. Na kraju, promjenu primjećujem i kod sebe. Mnogo više posla obavim u danima kad ostanem kod kuće. Ništa me ne prekida i mogu se posvetiti svom radu. Međutim, odnosi s kolegama su se promijenili. Više se ne viđamo. Ne raspravljamo. Ne planiramo zajedničke projekte na isti način kao prije. Nema osjećaja zajedništva. A dan proveden kod kuće ne ostavlja isti osjećaj kao dan proveden na poslu. Granice između radnog i slobodnog vremena se brišu. Iako nas manje umara putovanje na posao, s druge strane, stalno smo na poslu – čak i kad smo kod kuće.
U prije spomenutom istraživanju zamolili smo skupinu zaposlenika jedne telekomunikacijske kompanije da bilježe svu svoju komunikaciju tijekom radnog dana, tjedan dana za redom, bilo da su radili u uredu ili od kuće. Osim bilježenja načina komunikacije, bilježili su i koliko se zadovoljnima osjećaju. Pokazalo se da su svi puno zadovoljniji u danima kada komuniciraju uživo. Kada smo ih pitali žele li raditi od kuće, rekli su da žele. No kada smo ih pitali kako se osjećaju, bili su manje zadovoljni radeći od kuće. Ako mene pitate bih li se vratila u ured od 9 do 5, rekla bih da ne bih. No uvjerena sam da bi mi fizički povratak na posao bio koristan iz mnogo razloga. Jasno je da fleksibilnost ne znači nužno i veće zadovoljstvo, te da će budućnost rada zahtijevati pažljivo promišljanje o balansu između tih različitih načina rada. Zato bi moj radikalan prijedlog poslodavcima, zaposlenicima i studentima bio da razmotre potpuni povratak na posao u fizičkom prostoru, jer prisutnost i osobna interakcija donose vrijednosti koje digitalni rad jednostavno ne može nadomjestiti.
