Kad sam smislila naslov “Umjetnost popuštanja”, pogledala sam ga napisanog i pomislila – ovo baš ne zvuči previše… snažno. Ipak, nešto me u toj ideji zaintrigiralo. Podsjetila me na djetinjstvo i onu iritantnu rečenicu koju su odrasli obožavali izgovarati kad bi među djecom izbila svađa: „Pametniji popušta.“ Naravno da sam zaključila da to govore samo da prestanemo vikati i odmah odlučila da ja NEĆU biti ta pametnija. E, tako.
Taj prgavi stav nosila sam sa sobom duboko u “odraslost”. Bila sam ona koja će reći, koja će istupiti, koja neće šutjeti. Glasna, brzopleta, čvrstih stavova, uvjerena da takva snaga znači liderski potencijal i da se tako dobiva poštovanje. Da se pravda brani – borbom. I da popuštanje znači gubitak. Nekoliko puta sam se zbog toga našla i u nevolji – jer nisam znala šutjeti. Poslala bih glasovnu poruku, prepunu emocija i ljutnje, uvjerena da se borim za istinu. A onda bi ta poruka, naravno, stigla do krive osobe – ili barem u krivom tonu. Ne zato što ne stojim iza svojih riječi, već zato što nisam birala kako ću ih izgovoriti. Niti kad.
Ali negdje nakon tridesete, stvari su se promijenile, ali ne odjednom. Nije to bila neka duboka životna lekcija preko noći – više niz malih poraza, neugodnosti, spoznaja. Naučila sam usporiti, a ponekad i zauvijek prešutjeti. Možda je tome kumovala i činjenica da sam se preselila u državu u kojoj ne znam jezik, pa sam češće morala šutjeti, ostavljajući si prostora da razmislim prije nego što nešto kažem.
I tako sam počela vagati – vrijedi li moj glas toga što ću reći? Hoće li riječ zaista popraviti situaciju, ili će samo dodati još koju iskru u ionako plameni požar? Sada shvaćam da su ljudi koji viču najglasnije često oni koji zapravo pokušavaju uvjeriti i sebe i druge u nešto što duboko u sebi nisu sigurni. I da oni koji znaju stati, koji znaju reći „pusti“, koji znaju popustiti – nisu nužno slabiji, već mudriji. Glasni brzo dođu visoko, ali često tamo gore ostanu sami. Jer kad se planina krene urušavati, više nema nikoga tko bi im bacio uže za spašavanje. Ljudi se umore od buke.
Danas znam: nije stvar u tome da se ne treba boriti. Treba. Ali borba bez mudrosti je čisti kaos. I zato je popuštanje vještina, a ne slabost. Umjetnost, a ne poraz. Jer nije svaka šutnja znak predaje – ponekad je to najviši oblik samopouzdanja. Kad znaš da ne moraš uvijek imati zadnju – kad biraš mir, a ne pobjedu. Kad si dovoljno snažan da izgradiš ego koji zna – kad treba stati. Umjesto da se borim u baš svakoj, naučila sam birati bitke. Neke se i dalje vode, i to žestoko – ali samo one u kojima bih se mogla pogledati u ogledalo i reći: „Bravo, nisi ovo radila samo iz inata.“
Za kraj, praktični savjet: ako vam srce kuca 150 otkucaja u minuti dok tipkate poruku i mislite „Sad ćeš vidjeti svoje“ – to nije trenutak da je pošaljete. Dišite. Popijte vodu, pojedite Nutellu na žlicu ravno iz tegle, popijte vino (ili svo troje zajedno). Ostavite si vremena za razmišljanje. Jer ponekad je i tišina poruka, i to jako glasna.
“Govori samo ako su tvoje riječi bolje od tišine.” – arapska poslovica