U Europskoj uniji mislimo o sebi sve najbolje. Istina, naša je povijest povijest besmislenih ratova, koju smo okrunili s dva rata u koja smo uvukli cijeli svijet. Zatim nas je s oblaka pogodila munja mudrosti i 1951. godine u Parizu je potpisan ugovor kojim su Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Zapadna Njemačka osnovale Europsku zajednicu za ugljen i čelik, preteču današnje Europske unije, organizacije sui generis, koja je uzor cijelom svijetu. Europi su potekli med i mlijeko.
Europska zajednica za ugljen i čelik trebala je ispreplesti francusku i njemačku tešku industriju i time onemogućiti zasebnu proizvodnju francuskog i njemačkog teškog naoružanja, kako bi ratovi na europskom tlu postali nemogući. Umjesto u oružje, od tada ulažemo sredstva u obrazovanje, zdravstvo, mirovine i razne socijalne programe, dok se barbarski ostatak svijeta i dalje uvježbava u ratovanju. Takav je naš kratkovidan pogled na svijet.
Zapravo je Europska unija pješčanik iz kojeg su odrasli djeci oduzeli opasne igračke kako bismo jednom zauvijek prestali nanositi si ozljede. Pazili su na nas kako ne bismo činili prevelike gluposti. Nama je, pak, bilo lijepo igrati se u pijesku s kantom i lopaticom. Onda su jednog dana odrasli rekli da odlaze i ostavili nas same. A mi smo zaplakali.
Sedamdeset smo godina igrali „europski način života“, koji se temeljio na sigurnosti koju su nam osiguravali drugi. Prvo SAD i Sovjetski Savez uzajamnim strahom od uništenja planeta. Naš je mir počivao na nuklearnim bojevim glavama. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, SAD je neko vrijeme preuzeo ulogu globalnog policajca i nastavio paziti na nas. Sve dok im nije ponestalo daha.
Donald Trump nije ekscentrični i primitivni pojedinac koji sa još ekscentričnijim i još primitivnijim Elonom Muskom vrijeđa i razbija sve oko sebe. Donald Trump je predsjednik SAD-a koji izražava jasne interese velike zemlje, koja je dugo mislila da je najveća i najmoćnija na svijetu, sve dok to više nije bila. Trebao je jedan čudak poput Trumpa da naglas kaže ono što svi vidimo, iako mnogi to ne žele priznati: Kina je pretekla SAD u trideset i sedam od četrdeset i četiri ključne tehnologije (prema izvješću Australskog instituta za stratešku politiku). SAD više nije dovoljno bogat da bi igrao ulogu globalnog policajca, već mora smanjiti svoje troškove diljem svijeta (nije slučajno da je prva pala tvrđava bila USAID, Američka agencija za međunarodni razvoj; sljedeća će biti američka vojska). SAD treba novac kod kuće. Morat će više ulagati u vlastitu infrastrukturu, obrazovanje i znanost ako želi ostati globalno relevantan igrač. Iza Kine već stoji Indija, a iza nje dolaze treće zemlje „globalnog juga“. To je pravi smisao slogana: America First i Make America Great Again.
Ono što slijedi je nova Jalta. Između 4. i 11. veljače 1945. u ovom obalnom ljetovalištu, koje je tada bilo u Sovjetskom Savezu, potom u Ukrajini, a sada ga je zauzela Rusija, sastali su se vođe tada tri najmoćnije države: Winston Churchill za Ujedinjeno Kraljevstvo, Franklin Delano Roosevelt za SAD i Josif Staljin za Sovjetski Savez. Na konferenciji su podijelili svijet, svatko je dobio svoju zonu interesa. S vremenom je Ujedinjeno Kraljevstvo slabjelo, a njegov udio preuzele su Sjedinjene Države. Svijet je bio podijeljen na dva bloka, a topao mir osiguravao je hladni rat. Europa je bila podijeljena i razoružana, ali vojno sigurna. Samo su dvije europske države mogle razviti vlastite atomske bombe, podmornice i upotrebljivu vojsku, i to uglavnom zbog djelovanja u svojim bivšim kolonijama: Francuska i Velika Britanija.
Vrlo skoro će se negdje sastati Donald Trump za SAD i Xi Jinping za Kinu te podijeliti svijet na pola. Svaki će dobiti svoju zonu interesa. Kako bi ti pregovori za SAD bili lakši, Trump mora odvojiti Rusiju od Kine. Zato je spreman Vladimiru Putinu žrtvovati Volodimira Zelenskog i Ukrajinu, koja će se vjerojatno podijeliti na pola. Rusija će dobiti svoju malu zonu interesa.
U takvom novom transakcijskom svijetu surovih geopolitičkih interesa, nije nemoguće da Kina u roku od deset godina ili čak ranije, bez pravog otpora, pripoji Tajvan. SAD osigurava premještanje proizvodnje čipova s tog otoka na vlastiti teritorij i Tajvan im više nema strateški značaj.
U međuvremenu, u europskom pješčaniku zavladala je panika. Nakon godina protivljenja Europi dviju brzina, ona se ostvarila preko noći, i to pod vodstvom zemlje koja je napustila Europsku uniju – Ujedinjenog Kraljevstva. Koje se tako de facto odreklo Brexita i stavila na čelo Europske unije voljnih. U kojoj za sada nema ni Hrvatske ni Slovenije. A to bi nas trebalo zabrinuti.
Europska unija 2025. nije Europska unija u koju je 2004. ušla Slovenija, niti Europska unija u koju je 2013. ušla Hrvatska. Tada je još postojala Europska unija u kojoj su ljudi, kapital i proizvodi odnosno usluge mogli slobodno cirkulirati, a odluke su se donosile konsenzusom svih država članica. To više nije slučaj. Ni budućnost Europske unije, kakva je danas, više nije samorazumljiva. Pametne države već razmatraju scenarije unutarnjih sukoba (ne zaboravimo: Mađarska na službenim događanjima prikazuje karte prema kojima dijelovi Hrvatske i Slovenije pripadaju njoj, dok u Italiji vlada političarka koja je tijekom hrvatskog pristupanja EU javno tražila „povratak“ Istre i Dalmacije Italiji). Kako je nedavno napisao jedan Nijemac: „Jeste li sigurni da želite da mi, Nijemci, počnemo graditi tenkovske brigade kojima ćemo se boriti protiv Rusije?“
U stvarnosti, Europa tehnološki toliko zaostaje za Kinom i SAD-om da je ponovno naoružavanje EU-a ponajviše namijenjeno stvaranju lažnog posla za sve više nezaposlenu njemačku industriju. Za ozbiljno ratovanje, EU bi trebala visokotehnološke industrije, koje je uništila glupim propisima, počevši s Općom uredbom o zaštiti podataka (GDPR), a potom i aktima o digitalnim uslugama, tržištima i umjetnoj inteligenciji. Zbog nedostatka pameti, a ne čelika, EU je sigurnosno ovisna o SAD-u.
EU i svijet u cjelini postali su krajnje nesigurni i nepredvidivi. Budućnost neće biti nastavak prošlosti, jer se sile lome. Njemačko-francuskog vlaka, kojim smo se željeli voziti u svijetlu budućnost, nikada neće biti na našem peronu. No o tome se kod nas ne govori. Političari imaju svoje lokalne probleme. A mi stojimo na praznom kolodvoru i čekamo svog Godota.