Do sada sam već puno puta pisala o razlozima preseljenja u Nizozemsku i navodila značajne prednosti života ovdje. Ali kako vrijeme prolazi, primijetila sam da mi se u kosti sve više uvlači nostalgija, a neke tako obične i male stvari koje prije nisam ni primjećivala postaju najveći okidači tog raspoloženja.
Vjerujem da će se u mojim riječima pronaći svatko koga je život odveo daleko. I iako smo svi zahvalni na prilikama koje nam pruža život “vani”, u srcu uvijek nosimo jednu prazninu koju ništa ne može popuniti. U ovom tekstu zanemarit ću ono očito – jer i ptice na grani znaju da najveća praznina dolazi iz nedostatka obitelji i prijatelja te mogućnosti pričanja materinjeg jezika – i fokus prebaciti na one sitne, a tako bitne stvari koje me uvijek pogode “u dušu”.
Fini, bijeli kruh na svakom koraku
Svatko tko je živio “na Zapadu” reći će vam da tamo nema normalnog kruha. Gotovo svi dolaze narezani, u kockastom obliku, pakirani u plastiku i imaju okus po spužvi. Takav kruh gotovo nikad ne jedem bez da ga prije tostiram, jer nema okus po ničemu.
Iako većinu godine izbjegavam pekarske proizvode, kad dođem u Hrvatsku ne mogu odoljeti mekanim, mirisnim toplim slancima, bijelom kruhu s hrskavom koricom, štrudlama i prhkim pecivima posutim sjemenkama. Iako će moj muž reći da ni pekare u Hrvatskoj nisu što su nekad bile, svaka, pa i najlošija, bolja je od pakiranog kruha ili ustajalih, žilavih kroasana.
Knjižnice prepune knjiga na hrvatskom
Moj suprug i ja obožavamo čitati. On je pravi knjiški moljac, a uz njega sam i ja malo-pomalo postala ista. Svaki put kad odemo u Hrvatsku, vraćamo se s koferima punim knjiga — što za nas, što za djecu — jer čitanje na vlastitom jeziku je neprocjenjivo.
Izuzetno sam tužna kada šećem nizozemskom knjižarom i nailazim na predivne dječje knjige koje ne mogu kupiti jer bi moja djeca poludjela kad bi ih morala čitati s mojim očajnim nizozemskim naglaskom. Srećom, već smo nakupili prilično veliku kućnu knjižnicu pa svojoj djeci mogu čitati novu knjigu gotovo svaki dan. Ali kad volite knjige koliko ih ja volim, nikad ih nemate dovoljno.
Niti jedne cipele, torbica ili komad nakita ne mogu se usporediti s onim osjećajem bogatstva koji imam kad u rukama držim nekoliko novih knjiga na vlastitom jeziku.
Odlazak u kazalište
Još jedna točka vezana uz jezik, ali na drugačiji način. Iako smo suprug i ja već neko vrijeme na konverzacijskoj razini nizozemskog, to nije dovoljno da odemo u kazalište i s lakoćom pratimo predstavu – pogotovo ako uključuje humor.
Mislim da je najviša razina integracije kada počnete razumijevati ne samo jezik nego i lokalni humor, pa čak i sami možete zbijati šale. Nažalost, mi još nismo na toj razini, i odlazak u kazalište mi strašno nedostaje. Nedavno mi je moja divna šogorica kupila karte za predstavu kad dođemo u Hrvatsku, i moram reći da postoji malo stvari u životu kojima se veselim kao tom, za mene zaista luksuzno rijetkom, izlasku.
Kava kao ritual, a ne samo kofeinska injekcija
Ovo se zaista ne mora posebno objašnjavati. Samo sam na Balkanu vidjela da se jedna kratka kava s mlijekom može piti četiri sata, dok se pritom pretresaju sve moguće teme – od postanka života, preko političke situacije, pa sve do susjedovog psa. Ako i ne pijete kavu, garantiram da ste barem sto puta sjeli “na kavu”.
Također, kava “kod kuće” finija je od bilo kakvog Starbucksa. Svaki put kad se vratim, obavezno sjednem na kavu u mali kvartovski kafić u kojem sam provela više vremena nego na fakultetu, jer kava nigdje na svijetu nije bolja.
Kumice na placu
Naravno, i u Nizozemskoj imamo tržnice, ali nemamo ključan sastojak subotnje kupovine – kumice. Ovdje mi čak i štand male lokalne mljekare izgleda previše brendirano, i iskreno mi fali onaj meki sir u vakuum vrećici i osmijeh kumice koja uvijek ubaci koje jaje ekstra.
Ovdje je nezamislivo, a u Hrvatskoj potpuno normalno, da ti kumica uz špinat pokloni mali stručak cvijeća ubran ispred kuće. Nikad nisam s tržnice otišla s djetetom, a da se ono nije (besplatno) najelo raznoraznih bobica, jabuka i sira od nasmijanih kumica. Neprocjenjivo.
Mame s bebama i parkovi puni djece
Porodiljni u Hrvatskoj jedan je od najduljih plaćenih porodiljnih u Europi, stoga ne čudi da su u radno vrijeme parkovi i ulice puni mladih majki koje šetaju sa svojim bebama. Nakon posla i vrtića, u parkovima se igraju stotine djece, a ti isti parkovi svojevrsni su meeting point za roditelje.
Stvorila sam cijelu zajednicu mama koje su s vremenom postale moje najbliže prijateljice, šetajući s malom bebom po kvartu. Nakon vrtića, gradila sam prijateljstva s roditeljima iz grupe, pijući beskonačne kave na klupi dok su se djeca ljuljala.
Ovdje porodiljni traje samo četiri mjeseca i zaista nema majki koje šetaju, a pogotovo ne u paru. Parkovi su prazni, a u njima se igraju djeca nakon škole – i to sama. Možda je moj dojam takav jer živimo u manjem gradu, gdje većina ima dvorišta, ali ovdje se svi igraju po kućama ili voze bicikle bez pratnje roditelja. Djeca su vrlo samostalna, a jedini roditelji koje sam vidjela u parku – bili su stranci.
Gablec
Gablec kao takav ovdje ne postoji. Ručak se sastoji od jednog ili dva najobičnija sendviča i eventualno komada voća. Jede se da bi se preživjelo dan, a ne da bi se uživalo uz čašicu razgovora s kolegama.
Kad se sjetim kako sam svaki dan ručala fina, topla, svježe kuhana jela za četrdesetak kuna, to mi se sada čini kao neka izmišljena utopija.
Naravno da je učinkovitije pojesti sendvič i brzo se vratiti na posao – Nizozemci su poznati po svojoj učinkovitosti i praktičnosti. Ali u Hrvatskoj se za ručkom gradi timski duh, a često se rađaju i najbolje ideje. Ta prijeko potrebna topla pauza ne puni samo trbuh, nego i srce, pa okrijepljeni možemo nastaviti dan.
Prekrasna Nizozemska pružila je meni i mojoj djeci život o kakvom sam nekad samo sanjala, i svaki sam dan zahvalna što imam priliku živjeti ovdje.
Ali kad se za praznike vratim kući, možete biti sigurni da ćete me vidjeti kako s djecom uživam u parku, pijem beskonačne kave dok usput žvačem slanac iz kvartovske pekare. S bivšim kolegama sigurno ću pojesti lignje petkom, kupiti barem tridesetak knjiga, otići u kazalište i poharati plac – samo da mogu, na vlastitom jeziku, odgovoriti na pitanje potpuno nepoznate kumice:
“Ma kako si mi ti danas, dušo?”
Jer nekad je upravo ta rečenica sve što ti treba da se osjetiš – doma.