Strah je jedno od najosnovnijih, univerzalnih i istovremeno najnerazumljenijih ljudskih osjećaja. Ima svoju biološku funkciju: upozorava na opasnost, mobilizira tijelo za bijeg ili borbu i omogućava preživljavanje. No, strah nije samo individualna, već i kolektivna pojava — i kao takav ima ulogu društvenog imunološkog sustava.
U vremenu brzih tehnoloških promjena, kakvima svjedočimo danas, strah je prirodan pratitelj. Tehnologija mijenja naše živote brže nego ikad prije u povijesti: od interneta i pametnih telefona do umjetne inteligencije, kvantnog računalstva i biotehnologija. Među njima upravo umjetna inteligencija (UI) kod mnogih ljudi izaziva strah. Taj strah može biti instinktivan, racionalan ili kulturno uvjetovan. No prije nego što ga automatski označimo kao problem, dobro je razumjeti više dimenzija tog osjećaja. Strah od umjetne inteligencije ima biološku, psihološku, društvenu i povijesnu dimenziju. Biološki gledano, strah je mehanizam preživljavanja koji nas štiti od nepoznatog i potencijalno opasnog. Psihološki, često je riječ o osjećaju gubitka kontrole, nesigurnosti i vlastite nevažnosti u usporedbi s nečim što se doima sveznajućim i svemoćnim. Društveno i povijesno gledano, strah od novih tehnologija nikada nije bio isključivo iracionalan, već često temelji na stvarnim iskustvima u kojima su inovacije donosile promjene koje nisu svima koristile jednako.
Zato je važno pitanje: koga je strah, zašto, od čega i s kakvim posljedicama? Strah od umjetne inteligencije nije jedinstven i univerzalan. Drukčije ga doživljava student koji se boji da će zbog nje postati suvišan, nego učitelj koji se boji da više neće biti autoritet, poduzetnik koji se boji konkurencije ili političar koji se boji gubitka kontrole nad društvom. Postoje i kulturne razlike: ono što se na Zapadu često doživljava kao prijetnja, na Istoku se često doživljava kao prilika. Upravo zato strah od umjetne inteligencije ne bismo smjeli jednostavno odbacivati ili osuđivati kao zaostao. Naprotiv: trebali bismo ga shvatiti ozbiljno kao signal koji nas upozorava da se trebamo pitati kako želimo, kao pojedinci i kao društva, živjeti s novim tehnologijama. Strah nije samo kočnica, on može biti i kompas.
Strah nije jednoslojan. Ima više lica, više smjerova i više posljedica. Poznajemo aktivni strah, koji pojedinca ili zajednicu mobilizira na djelovanje: na zaštitu, prilagodbu, traženje rješenja. Aktivni strah je kreativan. Potiče razvoj zaštitnih mjera, novih pravila, inovacija. Kada se ljudi boje prirodnih nepogoda, razvijaju bolje sustave upozorenja. Kada se boje bolesti, traže lijekove i preventivne mjere. Slično je sa strahom od umjetne inteligencije: aktivni strah izražava se u etičkim raspravama, zakonodavnim okvirima, u traženju načina kako tehnologiju učiniti sigurnom i korisnom za sve. Nasuprot tome postoji pasivni strah, koji ljude paralizira, tjera ih na povlačenje, poricanje ili bijeg. Umjesto suočavanja sa stvarnošću, pod utjecajem pasivnog straha ljudi se zatvaraju u sebe. Ignoriraju razvoj, poriču postojanje promjena, nadaju se da će sve proći samo od sebe. Pasivni strah je onaj koji je povijesno vodio u samoizolaciju država, u zabrane novih tehnologija, u progon nositelja promjena. Današnji primjer bila bi škola ili sveučilište koje, umjesto da uključuje umjetnu inteligenciju u nastavu, donosi pravilnike kako što više ograničiti ili onemogućiti njezinu upotrebu.
Aktivni i pasivni strah imaju dakle različite učinke: prvi potiče napredak i prilagodbu, drugi zaustavlja razvoj i vodi u zaostajanje. Te razlike treba biti svjestan i pri oblikovanju politika i vođenju organizacija.
Slično razlikujemo individualni i kolektivni strah. Dok pojedinac osjeća strah na osobnoj razini — kao odgovor na izravno percipiranu opasnost ili nesigurnost u vlastitom životu — kolektivni strah je odgovor cijelih skupina, organizacija ili društava. Ta razlika nije samo u broju ljudi koji ga doživljavaju, već u mehanizmima kako se strah prenosi, pojačava i utječe na ponašanje. Individualni strah je intiman, često tih i skriven. Može se temeljiti na osobnim iskustvima, znanju, neznanju ili vlastitoj psihološkoj osjetljivosti. Kolektivni strah pak širi se kroz glasine, medije, politike i kulturne priče. Ima svoju dinamiku koja može biti mnogo jača od zbroja pojedinačnih strahova. U određenom trenutku može postati samostalna sila koja oblikuje ponašanje masa. Kada kolektivni strah dosegne dovoljno visoku razinu, vodi u moralne panike u kojima društvo kao cjelina pretjerano reagira na navodnu prijetnju. U povijesti poznajemo primjere: lov na vještice, zabranu tiska, otpor prema elektrici, automobilima, cjepivima. Danas su takvi primjeri povezani i s umjetnom inteligencijom, genskom tehnologijom, robotikom.
Kolektivni strah često potiče nastanak teorija zavjere: kada društvo ne zna racionalno objasniti brze promjene ili složene pojave, traži jednostavna, često pogrešna objašnjenja. Umjesto da tehnologiju razumije kao rezultat istraživanja, razvoja i tržišnih dinamika, pojavljuju se priče o skrivenim elitama koje navodno kontroliraju svijet ili o zlonamjernim planovima umjetne inteligencije koja bi navodno imala vlastitu volju. Time je kolektivni strah izravno povezan i sa stereotipima i demonizacijom. Kao što su u prošlosti demonizirali određene skupine ljudi ili narode, danas kolektivni strah često cilja na određene tehnologije, tvrtke ili pojedince povezane s njima. To može dovesti čak i do nasilja: od organiziranih prosvjeda do sabotaža, digitalnih napada, političkih pritisaka i zakonodavnih ograničenja koja imaju dugoročne posljedice.
Važno je naglasiti: kolektivni strah nije nužno iracionalan ili nepotreban. Često upozorava na stvarna pitanja koja društvo još nije riješilo. No ako prevladaju emocionalne reakcije nad racionalnim promišljanjem, ako nema mehanizama za njegovo upravljanje, kolektivni strah može postati kočnica napretka i razvoja. Zato su za zdravo društvo nužni prostori za raspravu, obrazovanje, transparentnost i uključivanje svih dionika u oblikovanje budućnosti — kako strah ne bi bio samo prepreka, već poticaj za promišljeno i odgovorno djelovanje.
Umjetna inteligencija izaziva strah od gubitka kontrole, od dehumanizacije, od zamjene čovjeka strojem. No često je riječ i o jednostavnijim bojaznima: od vlastite nekompetentnosti, od potrebe za učenjem novih stvari, od promjena radnih praksi.
Osobno sam najneobičniji strah od umjetne inteligencije upoznao kada je srednjoškolska profesorica pozvala Anu, sveučilišnu profesoricu i psihologinju, u razred svoje kćeri da kaže nešto o UI. Ana je poziv rado prihvatila, uz napomenu da podržava upotrebu umjetne inteligencije u nastavnom procesu. I upravo zato je poziv povučen. Profesorica nije željela razgovor, već potvrdu vlastitog straha.
Slično iskustvo imao sam nedavno na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji gdje su sveučilišni profesori uglavnom raspravljali o tome kako studentima ograničiti pristup alatima umjetne inteligencije. Sveučilišni profesori dakle troše vrijeme na stvaranje prepreka i zamki, umjesto da studentima pomognu brže i pametnije ući u svijet umjetne inteligencije. Naopako postavljen svijet.
Primjer toga vidimo u povijesti: Kina pod dinastijom Qing i Japan pod šogunatom Tokugawa provodili su politike samoizolacije i otpora modernizaciji. Posljedica je bila razvojna zaostalost u odnosu na Zapad. Danas se čini da Zapad ponavlja istu pogrešku: pred umjetnom inteligencijom se zatvara, dok na Istoku potiču učenje i prilagodbu.
Strah je koristan ako djeluje kao kolektivni imunosni sustav — upozorenje, provjera, nadzor. No kada strah preraste u tjeskobu ili paniku, postaje disfunkcionalan. Umjesto da štiti društvo, počinje ga gušiti. Strah od umjetne inteligencije je prirodan, razumljiv i čak potreban. No ključno za budućnost je da taj strah ne demoniziramo, već ga razumijemo, upravljamo njime i ugradimo ga u oblikovanje politika, institucija i svakodnevnih praksi.
Strah je znak da smo živi. Neka bude i dokaz da znamo misliti. Ne da bježimo pred novim, nego da ga promišljeno prihvaćamo. Strah neka bude početak promišljanja, a ne kraj djelovanja.