Prošle godine sam na blagajni Nacionalnog muzeja Singapura postao stariji građanin. Prodavač karata pogledao je kroz staklo i pitao je li moj sin student. Jest. Dakle, ima besplatan ulaz. Imam li ja šezdeset godina? Imam. Dakle, ja sam stariji građanin i ulaz je besplatan i za mene. Uštedio sam dvadeset i četiri singapurska dolara, ali mi se svejedno nešto stisnulo u želucu. Prvi put sam u lice čuo da sam star. Što je zapravo smiješno. Nikada nisam bio puniji energije, produktivniji, zadovoljniji i zdraviji nego što sam danas. Je li svijet poludio?
U dvadesetom stoljeću na Zapadu smo izmislili adolescenciju. U dvadeset i prvom izmislili smo seksalescenciju. Oba pojma imaju zajednički nazivnik: društveno dopuštenje za eksperimentiranje, traženje identiteta i odgađanje tradicionalnih životnih uloga. Adolescenciju – razdoblje produžene mladosti – u modernoj psihologiji popularizirao je G. Stanley Hall, američki psiholog koji je mladost promatrao kao posebnu razvojnu fazu između djetinjstva i odraslosti. To je bilo vrijeme kada su si roditelji mogli priuštiti da njihova djeca više ne rade na polju ili u tvornici, već da “traže sebe” – u gimnaziji, klubu ili na koncertu. U dvadeset i prvom stoljeću izmišljamo seksalescenciju – razdoblje nakon šezdesete godine, u kojem pojedinci ponovno uzimaju vrijeme za traženje smisla, kreativnosti i osobnog razvoja. Pojam je skovao talijanski liječnik Manuel Posso Zumárraga. Iz latinskog sexaginta (šezdeset) i sufiksa – lescencija (kao u adolescenciji) stvorio je izraz koji označava novu životnu fazu: zrelu, ali ne pasivno ostarjelu; vitalnu, ali ne naivno mladenačku.
Moj sin je kasni adolescent. Ja sam rani seksalescent. Kod nas ću službeno postati stariji građanin tek s navršenih šezdeset i pet, ali to ništa ne mijenja. Moram zamisliti život u dobivenim godinama: tijekom mog života očekivani životni vijek u Sloveniji povećao se za petnaest godina. Naše poimanje djetinjstva, odraslosti i starosti, međutim, jedva se promijenilo. Društvo od mene očekuje da počnem gasiti motore i posvetim se uređenju vrta. (Jeste li primijetili da umirovljenici imaju najljepše vrtove?) Ali ne. Na drugom kraju svoje odraslosti ne želim se smiriti i prilagoditi, nego ponovno postati buntovnik bez razloga. Zašto? Zato što mogu. Seksalescenti ne želimo biti umirovljeni. Ne zato što se bojimo smrti, već zato što nas život još uvijek zanima. Aktivni smo, tehnološki pismeni, putujemo, čitamo, stvaramo, pišemo blogove i vodimo poduzeća. Imamo više vremena nego ikada prije, često i više novca – i sigurno najviše iskustva. Zašto bi se onda trebali „povući“?
Ovdje se pojavljuje ključna društvena napetost. Seksalescencija nije univerzalna. S jedne strane imamo ljude koji su desetljećima radili fizički, često u teškim uvjetima – u tvornicama, rudnicima, zdravstvu, građevini. Ti su ljudi u svojoj šezdesetoj stvarno iscrpljeni. Njihova tijela su istrošena, zdravlje narušeno. Za njih seksalescencija nije oslobođenje, već ironični luksuz koji si ne mogu priuštiti – ni fizički, ni financijski. S druge strane imamo zanimanja koja s godinama dobivaju na vrijednosti: liječnici, odvjetnici, profesori, arhitekti, savjetnici. Naš rad nije uništio naša tijela – često ih je čak i izgradio. U šezdesetima nismo na rubu snaga, već na vrhuncu. I upravo sada doživljavamo kako nas birokratski sustav gura preko ruba produktivnosti. Kako nam društvo poručuje: hvala, dosta je. Umirovite se.
Tu na scenu stupa ageizam – sistemska diskriminacija na temelju dobi – i pojavljuje se u dva različita oblika. Prema fizički iscrpljenim ljudima iz radničkog miljea često je ravnodušan: pretpostavlja se da su ionako već „odslužili“, iako bi zaslužili brigu i poštovanje. Prema vitalnim i stvaralački aktivnim starijima iz intelektualnih zanimanja pak djeluje ironično pokroviteljski: iako smo još puni znanja, energije i volje, sustav nas nježno, ali odlučno gura u pozadinu. Ageizam tako ponekad znači previđenost, a ponekad prisilnu nevidljivost – a oboje je štetno. Za pogođene pojedince, ako ne uspiju razumjeti situaciju, iskoristiti je u svoju korist i iz nje se izvući, te za društvo u cjelini.
Od osamostaljenja Slovenije do danas, prosječni očekivani životni vijek kod nas produžen je za devet godina. Mnogi danas žive dvadeset i više godina duže nego njihovi roditelji. Dobili smo dodatnih dvadeset godina života – a društvo s njima ne zna što bi. Ne zna što bi s nama. Ljudi po zakonu imaju pravo na mirovinu, ali ako žele nastaviti raditi, moraju se toga prava odreći. Tako ih sustav stavlja pred apsurdan izbor: ili ćeš živjeti ili ćeš raditi. Ne oboje. Dvadeset godina koje smo dobili – ili, ako hoćete, naslijedili od vlastite biološke sreće i medicinsko-tehnološkog napretka – mogli bi značiti cijeli novi profesionalni ciklus. Vrijeme za drugu karijeru. Za novo znanje, drugačiji doprinos, novu smisleniju ulogu u društvu. U prošlosti si sa pedeset već bio “stariji radnik”, a sa šezdeset “teret za sustav”. Danas su mnogi u sedamdesetima vitalniji nego što su njihovi djedovi bili u pedesetima. No naš institucionalni i mentalni okvir zaustavio se negdje između marijanskog radnika i socijalističkog umirovljenika. Demografi nas već desetljećima upozoravaju: starimo. Kao populacija, kao kontinent, kao civilizacija. Rođenja je premalo, radno aktivnih sve manje, a dugotrajna skrb postat će jedan od najvećih izazova budućnosti. Ali tko sluša demografe? Oni nisu zvijezde TikTok ekonomije pažnje. Njihova upozorenja dolaze bez videa, bez titlova i bez heštagova. I najvažnije: zahtijevaju misaoni napor i političku odgovornost.
Birokratski sustav prisilnog umirovljenja ima jednu temeljnu slabost: ne može nadjačati ljude koji su u ovom trenutku na vrhuncu svojih intelektualnih i stvaralačkih moći – ljude koji sustav razumiju bolje nego se on sam. Ti su pojedinci u životu vodili institucije, stvarali politike, postavljali standarde, oblikovali tokove znanja i kapitala. Majstori su igre koju sada, navodno, više ne bi smjeli igrati. U tom je svjetlu sadašnji institucionalni idiotizam posebno štetan – ali ne za njih, za nas, već za samo društvo. Najproduktivnije, najbolje povezane, najmudrije i najiskusnije ljude ne možeš eliminirati formularom i člankom zakona. Možeš ih samo gurnuti na marginu – i time ih prisiliti da stvore paralelni sustav. Sustav u kojem će nastaviti raditi, ali ne više i za opće dobro, nego samo za sebe. U kojem ulažu u osobni razvoj, savjetuju prijatelje, pišu knjige, putuju, ulažu, razmišljaju – ali izvan službene mreže. Društvo ih gubi kao učitelje, mentore, istraživače, stratege, donositelje odluka. Dobro za njih, ali loše – kobno loše – za zajednicu.
Mi seksalescenti – ta nova, vitalna vrsta – bili smo adolescenti u takozvanim olovnim sedamdesetima. Odrastali smo dok se stezao remen i širila obzorja. Kada je dosada bila glavni motivator domišljatosti, kada smo slobodu zamišljali prije nego što smo je mogli osvojiti. Ako nas prijašnji sustav – sa svom represijom, cenzurom i jednoumljem (da i ne spominjem “depozit” za izlazak iz zemlje; kako danas u globaliziranom svijetu takvu glupost uopće nekome objasniti?) – nije uspio dovesti u red dok još nismo imali pravu društvenu moć, onda nas današnji, sa svojom proceduralnom zbrkom, algoritmima i PDF formatima, još teže može. Tada smo bili buntovnici s razlogom. Danas možemo biti buntovnici bez razloga. Jednostavno zato što možemo. I to nije mala stvar. Adolescencija je bila izum stoljeća blagostanja – razdoblje kada si mogao tražiti sebe jer si znao da te negdje čeka mirovinski fond. Seksalescencija je izum stoljeća dugovječnosti – razdoblje u kojem možeš gubiti vrijeme s jednakom lakoćom s kojom si ga nekad tražio. Jer znaš da ga imaš još. Seksalescenti moramo izboriti prostor ne samo u demografskim statistikama, nego prije svega u kulturnoj mašti. Ako već živimo duže, neka to življenje bude i šire. Ne u smislu opsega struka, nego opsega horizonata. Budućnost je naša. Ovog puta bez revolucije. Samo s dužim životom – i boljim vinom.