Uvijek su mi bile važne prijateljice i uvijek sam imala najbolju prijateljicu. Od prvog dana – Ivu. Nju sam dobila jer su nam roditelji bili prijatelji. Iva i ja prijateljice smo sada već 51 godinu. Obje jedinice, potpuno različite, nikad ne bismo postale prijateljice da nas roditelji nisu spojili. No jesu i jesmo. Zamišljam da je tako imati sestru koja zna sve što ti se ikada dogodilo. U osnovnoj školi jednu frčkavu Sandru. Nju sam po putu zagubila. S 13 godina sam prvi puta ušetala u učionicu prvog n. U zadnjem redu, okružena dečkima, sjedila je jedna zgodna curica. Tamo sam i ja htjela sjediti, pa mi je odmah počela ići na živce. Jasno je iz konteksta da mi je postala najbolja prijateljica. I danas je. Ne živimo u istom gradu već 30 godina, no ja ju i dalje uporno smatram svojom najboljom prijateljicom. Završava moje rečenice, smijemo se istim stvarima i bez obzira što živi daleko, ne mogu zamisliti život bez nje.
Iako baš nisam voljela srednju školu, na fakultetu sam se osjećala kao kod kuće. Mama i tata bili su nezadovoljni što sam odabrala psihologiju, ali bila sam i ostala uvjerena da sam dobro odabrala. Između ostalog i zbog društva. Fakultetske godine su bile dinamične, s puno druženja, ljubavi, različitih prijateljstava. Bili smo bliski i svađali se, sve u kratkom roku i sve kako treba. Nikad se nisam bavila psihologijom nakon diplome, no s fakulteta mi je ostalo puno. Dobre osnove statistike i metodologije, sustavnost u radu. I dvije prijateljice. Najbolje. Danas dvije ozbiljne psihologice, moje prijateljice već 33 godine, moje su terapeutkinje, savjest i veselje. Ne znam kako bih bez njih.
Nakon fakulteta sam se odmah zaposlila. Za moju generaciju to je bila premija. Nažalost, u poslu kojeg radim (i volim) norma je statičnost. To znači da sam cijeli radni vijek provela na istom poslu, u istoj zgradi, okružena istim suradnicima. Zaposlilo nas se 15ak u isto vrijeme i bili smo presretni što smo dobili tako dobar posao. Svi smo bili prijatelji i dobro se slagali. Išli smo zajedno na skijanje i u Zagorje i rugali se svojim šefovima koji su međusobno bili u svađi. Odlučili smo da mi nikada nećemo završiti tako. Završili smo točno tako. No, iako smo predvidivo išli putem svih prethodnih generacija i razišli se uz neugodne svađe, nešto je ipak preživjelo. Moj odnos s dvije žene. Obje zanimljive, uspješne i zgodne. Na čuđenje ostalih kolega, postale smo i ostale prijateljice. Viđam ih skoro svaki dan. Zajedno radimo, pišemo, ljutimo se na nesavršen svijet oko sebe i svakog si dana malo spasimo život.
Nakon što sam magistrirala, doktorirala, udala se, rodila djecu (sve po redu, jer – kockasta), moj se svijet suzio. Obiteljska dinamika, mala djeca i malo izlazaka je značilo da ne upoznajem nove ljude. Nisam bila luda za parkom, što mi je smanjilo šanse za prijateljstva s mamama. Nakon izranjanja iz faze razgovora koji se vrte samo oko djece i nakon što su prijateljice iz drugog, trećeg i četvrtog pasusa sve dobile djecu u isto vrijeme kada i ja, potpuno neočekivano pojavile su se i neke nove prijateljice. Dvije, starije od mene desetak godina. Zgodne, pametne, energične, pune želje za životom, pune genijalnih priča, divne. Obje svojim potpuno jedinstvenim stilom (međusobno potpuno suprotnim) već godinama bojaju moj doživljaj dekade koja je ispred mene. Uz njih još jedna posebna prijateljica s kojom se razumijem od prvog susreta.
Po putu se dogodilo i da sam poneku prijateljicu i izgubila (i uvijek to podnijela teško). Jednu koju sam zagubila, sam ponovno pronašla (i nagovorila ju da piše za šest). Uz sve njih, tu su još i neke druge žene, sada već desetljećima u mojem životu. I nije sve sjajno u tim mojim ženskim prijateljstvima. Odnosi su komplicirani. Ima i ljubomore i konkurencije i nerazumijevanja i sebičnosti. Ali, ali… sve te žene koja sam opisala (i još nekoliko njih koje nisam) su meni neizmjerno važne. Bavim se njima i ulažem vrijeme u njih. Zovem ih i provjeravam kako su. Kada mi idu na živce, ne kažem im to (iako znaju). Kada ja njima idem na živce, trpe me. Ponosna sam što su zgodne i imaju stila, što su uspješne. Pravim se važna s njima. I ne puštam ih. Strpljivo sam ih skupljala i pažljivo ih čuvam. Ne kažem da sam gotova s novim prijateljstvima. Upoznajem zanimljive žene svaki dan. No od ovih koje imam, ne odustajem i odluka za ovo desetljeće mog života je – uvijek nađi vremena za prijateljice.
