Bivšem britanskom premijeru Winstonu Churchillu tijekom Drugog svjetskog rata pripisuje se da je rekao (iako za to nema pravih dokaza): „Ako sa dvadeset i pet nisi liberalan, nemaš srca. Ako sa trideset i pet nisi konzervativan, nemaš mozga.“ Ništa više. Kao što je pokazala prošlogodišnja studija Friedrich Ebert Stiftung Mladi 2024, u kojoj su surađivali Institut za društvena istraživanja u Hrvatskoj i Filozofski fakultet Sveučilišta u Mariboru u Sloveniji, mladi su u posljednjih nekoliko godina asimetričnu sklonost prema lijevoj političkoj orijentaciji gotovo u potpunosti zamijenili asimetričnom sklonošću prema desnoj političkoj orijentaciji. Posebno su mladi muškarci postali primjetno nacionalističkiji, nacionalno ponosniji i manje naklonjeni imigraciji. Dok sve više djevojaka smatra da žene nemaju dovoljno prava, kod muškaraca je obrnuto. Između mladića i djevojaka pojavio se dosad nepostojeći politički spolni jaz.
Slično se događa diljem Zapada: na prethodnim američkim predsjedničkim izborima mladi muškarci favorizirali su Bidena za petnaest posto, dok su na nedavnim izborima davali Trumpu trinaest posto – to je razlika od nevjerojatnih 28 posto! Republikanci su uspješno uvjerili mlade muškarce da ih Demokratska stranka zanemaruje i da je opsjednuta ženskim pitanjima i pitanjima manjina. (No, Demokrati su istovremeno za svoju predsjedničku kandidatkinju odabrali ženu indijsko-jamajčanskog podrijetla, koja se samoidentificira kao crnkinja.) Američka istraživanja, na primjer istraživanja socijalne psihologinje s Državnog sveučilišta u San Diegu, prof. dr. Jean Twenge, već duže vrijeme pokazuju da mladi muškarci postaju sve konzervativniji.
Slični trendovi vidljivi su diljem Zapadne Europe, najizraženije u Njemačkoj, vrlo vidljivo i u Austriji, Italiji, Nizozemskoj, pa i kod nas. Najnevjerojatnije je da lijevi vladajući političari, kad im se tresu noge, traže opravdanja za ovu promjenu vrijednosti u medijima, osobito digitalnim, i „dezinformacijama“, za koje se navodno zalažu zli Kinezi i Rusi. Potpuna budalaština i prebacivanje krivnje na krivog jarca. Veliki krivac za ovakav prikaz stvarnosti – da oni koji posjeduju medije stoga vladaju svijetom – jest poznati američki lingvist i politički aktivist Noam Chomsky sa svojim modelom propagande, prema kojem vlasnici medija „proizvode“ suglasnost narodnih masa za kapitalizam. Istina je suprotna: oni koji vladaju svijetom (posjeduju gospodarski kapital i političku moć) također posjeduju medije. Da je kontrola medija dovoljna za vladavinu, socijalizam bi bio vječan.
Preokret mladih muškaraca prema desnici čini se neracionalnim, osobito u Hrvatskoj i Sloveniji, gdje imamo povijesno nisku nezaposlenost. Imigranti su nam potrebni da bi rad uopće tekao. Kako bi izgledao hrvatski turizam ili slovenska industrija bez stranih radnika? Na prvi pogled čini se da je odgovor jasan, ali ipak nije. Moramo li u Sloveniji zaista graditi tvornice za koje nemamo vlastitih radnika i već prilikom projektiranja planirati odakle ćemo još radnika uvoziti? Ili Hrvatska zaista treba turistički sektor koji ovisi o velikom broju turista slabije platežne moći, što zahtijeva uvoz radne snage poput kuhara, konobara i sobarica s nižim primanjima? Nema sumnje da uvoz strane radne snage narušava pregovaračku poziciju domaćih radnika, osobito onih slabije obrazovanih i pozicioniranih niže. Konkurencija spušta cijene – što je u teoriji super; u praksi, za one kojima se plaće smanjuju, to je manje korisno.
Također, istraživanja jasno pokazuju da će uvođenje umjetne inteligencije u radne procese najviše pogoditi žene, stoga je sasvim racionalan njihov strah od novih tehnologija, koji je veći među ženama nego među muškarcima. Na neki način suočavamo se s paralelnim procesima: među muškarcima, koji su pretežno zaposleni u fizičkim i obrtničkim zanimanjima (blue-collar sloj), otpor prema imigraciji je izražen jer je doživljavaju kao prijetnju svom ekonomskom položaju. Isto tako, među ženama, koje su pretežno iz white-collar sloja, otpor prema umjetnoj inteligenciji raste jer će ona uništiti dosadna i ponavljajuća uredska radna mjesta, ugrožavajući njihov gospodarski položaj.
Strah od novoga i stranog nije izraz ljudske ludosti, već evolucijske mudrosti. Preživjeli su oni koji su se bojali i stoga se čuvali te borili, a ne oni koji su se družili s lavovima i medvjedima (bilo životinjskim, bilo ljudskim vrstama). Strah je mentalni ekvivalent fizičke boli. Oboje upozorava na problem koji je potrebno riješiti, inače se neće dobro završiti. Za ozdravljenje je potrebno prevladati bol i strah, dakle suočiti se s njima, a ne samo ublažavati tabletama.
Strah od budućnosti i novoga, kao i rastuće razlike u vrijednostima među mladićima i djevojkama, samo će dodatno ubrzati pad nataliteta, koji već sada ugrožava otpornost društva. Za održivost društva donja granica nataliteta je nešto preko dvoje djece po ženi. U Hrvatskoj i Sloveniji je barem za četvrtinu preniska (negdje oko 1,5) i još opada. Krećemo se prema Južnoj Koreji, gdje je već upola manja od naših (negdje oko 0,75). Mi kao narodi ne trebamo ratove da bismo se uništili do smrti. Do posljednjeg ćemo zaspati u domaćim krevetima, a iza nas ostat će oni koji su se u međuvremenu voljeli kao muškarci i žene, koje su također rađale.
Politički spolni jaz zanimljiv je fenomen koji upozorava da ni otvorenost društva, ni gospodarski razvoj, ni politička demokracija ne rješavaju temeljni egzistencijalni problem suvremenih društava. Ni povratak tradicionalnim spolnim ulogama niti progresivističko preispitivanje spolnih razlika (koje, ne, nisu društveno stvorene i izmišljene, već biološki stvarne i, kada se preispituju, ugrožavaju vrstu) dosad nisu ponudili rješenje.
Za početak ćemo morati s postolja moderne ukloniti idoliziranje kritike svega, što je dovelo do sveopće anksioznosti (od koje mi je najsmješnija zelena anksioznost zbog klimatskih promjena; bože ljudi, pa svejedno je, ako priroda nestane, jer ćemo mi zbog niske rodnosti izumrijeti prije nje). Za ljubav prema ljudima i rađanje djece potrebno je voljeti se (iako to nije racionalno) i vjerovati u bolje sutra unatoč teškoćama koje su nam svima dane i koje nikada neće nestati (a dakle, ni ta vjera u bolje sutra nije racionalna). Život je moguć samo transcendentalno.
Stoga bismo se trebali vratiti izjavi koju Churchill možda nikada nije izrekao. Trebamo i liberalno i konzervativno, kao što trebamo muškarce i žene. Ni političke ni spolne igre ne mogu biti igre s nultom sumom, u kojima jedna strana dobiva onoliko koliko druga gubi. Možda su Kinezi uspješni upravo zato što u srži svoje vizije svijeta to opisuju jinom i jangom, koji izmjenom i međusobnim djelovanjem stvaraju sve što jest. Nitko među nama nije bez vrlina i mana, nitko nije samo dobar ili loš. Nema svjetlosti bez tame, dana bez noći, sunca bez kiše, mraza bez topline. Ništa nije samo crno i ništa nije samo bijelo. Nema muškarca bez žene i obrnuto. Nema desnih bez lijevih. Sve se mijenja.
Budućnosti su mnoge i neizvjesne.