Sigurno imate onu jednu prijateljicu koja kaže neugodne stvari i to poprati rečenicom – samo sam iskrena. Hmda, hvala, nije potrebno. Netko tko nam ima potrebu reći da smo se udebljali, da nam nova frizura ne pristaje, da nam kolač nije uspio ili da u nečemu nismo dobri, nije „samo iskren“. Ne zagovaram prešućivanje svega. Ako netko koga jako volite (i tko zna da ga jako volite) uporno nosi preuske traperice, recite mu/joj. Nježno, u pravom trenutku i samo ako je nužno. Ako vidite muža svoje (jako dobre) prijateljice s nekom nepoznatom ženom u zagrljaju – razmislite dva puta. I onda joj ipak recite. Nježno i u pravom trenutku. Naravno, ne zagovaram ni laganje u drugom smjeru. Nikada nemojte ljudima reći da im nešto sjajno pristaje ako nije tako. Nađite diplomatsku sredinu. I zato slijedi nekoliko stvari oko kojih brutalna iskrenost nije potrebna (i nekoliko oko kojih jest).
Komentari o fizičkom izgledu rijetko su korisni. Doista ne mogu zamisliti situaciju u kojoj bi bilo opravdano nekome reći da se udebljao, da je ostario, da izgleda umorno ili loše. Svi smo tašti, i čak kada smo svjesni nekih elemenata vlastitog izgleda, volimo vjerovati da u nama ima nešto privlačno i lijepo. Družim se s pristojnim ljudima koji rijetko komentiraju izgled (barem u lice), ali čak i nekima od njih povremeno „pobjegne“ usputni komentar koji reže osobu kojoj je upućen. Ponekad namjerno, a ponekad samo iz neobazrivosti. No izgovoriti prijateljici: „Ona izgleda super… za razliku od nas“ – nije iskrenost, nego zločestoća koja proizlazi iz nesigurnosti. Klasična, socijalno uvjetovana kritika – nikad frontalna, ali uvijek bolna. Moj zaključak: jedino što možete reći bližnjima kada je riječ o fizičkom izgledu jest da izgledaju odlično. Ili – nemojte reći ništa.
Mišljenja o članovima obitelji posebna su vrsta „istine“ – često subjektivna, emocionalno nabijena i rijetko izgovorena bez posljedica. Ako vaš partner kritizira vlastitog oca, to ne znači da i vi imate istu slobodu. Ako netko ima bilo kakvo mišljenje o vašoj djeci, a da to mišljenje nije da su prekrasna – naljutit ćete se u sekundi. S druge strane, svi mi vrlo dobro vidimo mane roditelja, djece i obitelji svojih bližnjih. Točno znamo što bi naš muž trebao riješiti sa svojom sestrom koja je financijski neovisna ili sa svojom djecom iz prvog braka koja ga emocionalno ucjenjuju. Često su to ljudi koji direktno utječu na naš život – i time sve postaje još teže. Međutim, naučila sam iz brojnih neugodnih svađa da moje roditelje, moju djecu i mojeg muža mogu kritizirati samo ja. Ako to pokuša netko drugi – odmah postajem defenzivna. Zato, kada je riječ o komentarima na račun tuđe obitelji – po mogućnosti samo pozitivno, ili još bolje – tiha podrška.
Mišljenje o partneru još je jedno minsko polje. I to s razlogom. Partner je odraz osobnih izbora, nada, kompromisa, pa čak i identiteta. Reći nešto negativno o partneru znači zadirati u sve to. Ako imate prijateljicu koja je u vezi s idiotom – suzdržite se od toga da joj to kažete. Ako vam se ne sviđa djevojka vašeg sina – apsolutno prešutite taj svoj stav. Nažalost, taj idiot često će se pokazati kao potpuni idiot i povrijedit će vašu prijateljicu. No, najava toga neće joj pomoći. Dok je u vezi, ne zanima ju vaše iskreno mišljenje – zanima ju potvrda ili barem podrška bez osude. Budete li prekritični, riskirate da prijateljica odabere partnera, a odbaci vas. Čak i usputni komentari poput „ja ga nikad ne bih izabrala, ali važno da si ti sretna“ – nisu potrebni. I zato, iako svi imamo svoje misli o partnerima bližnjih, bolje ih je zadržati za sebe. Posljedice traju dulje nego što mislimo. Ja još uvijek ne mogu oprostiti jednoj prijateljici nepotrebno neugodan komentar na račun mojeg muža. Pretpostavljam da ona misli da je „samo bila iskrena“.
Konačno, posebna kategorija nepotrebne iskrenosti jest kad ti netko prenosi što su drugi rekli o tebi – a to što su rekli nije dobro. Takva iskrenost nije briga, nego elegantan način da se kaže nešto neugodno, ali bez osobne odgovornosti. Umjesto da preuzmu vlasništvo nad vlastitim mišljenjem, ljudi se skrivaju iza drugih, prenoseći riječi za koje znaju da će te povrijediti – ali bez rizika da im to zamjeriš. Nema konfrontacije, ali ima zločestoće. A ti ostaješ s informacijom koju nisi tražila i s osjećajem koji ne znaš kamo smjestiti.
Uz sve ove nepotrebne iskrenosti, ipak postoje dvije situacije u kojima smatram da je iskrenost potrebna čak i pod cijenu svađe. Prvo, uvijek bih nekoga upozorila ako radi nešto što šteti zdravlju. Ako vidim da netko koga volim uporno radi nešto što ga ugrožava, ne mogu šutjeti. Ako netko pretjerano pije i tvrdi da „ima sve pod kontrolom“, ako ignorira simptome koji očito ne prolaze, ako uzima lijekove kako stigne, ili smršavi dvadeset kilograma u dva mjeseca i govori da mu je „sve super“ – reći nešto nije bezobrazluk, nego briga. Da, znam da to može izazvati nelagodu, možda čak i ljutnju. Ali u tim trenucima biram reći, jer šutnja ne štiti osobu – štiti moj mir. A to nije isto.
Druga situacija u kojoj biram reći što mislim, čak i ako će to izazvati konflikt, jest kada osoba radi nešto čime ozbiljno ugrožava vlastitu budućnost. To može biti ulazak u destruktivnu vezu, odustajanje od nečega važnog zbog straha, prepuštanje situaciji za koju svi oko nje vide da vodi u lošem smjeru. Kad je u pitanju život nekoga do koga mi je istinski stalo, ne mogu samo gledati sa strane. Možda to neće biti dobro primljeno. Možda će me odbaciti, reći da se miješam, da pretjerujem. Ali ako ništa ne kažem, a stvari krenu po zlu – teško mi je živjeti s tim da sam šutjela da se ne bih zamjerila.
Toksična iskrenost nije hrabrost, nego često prikrivena potreba za istresanjem vlastitih frustracija. Iskrenost bez obzira na druge nije vrlina – to je neosjetljivost umotana u opravdanje. Prava iskrenost ima mjeru, kontekst i odgovornost. Sve drugo je vlastita nesigurnost – zamaskirana kao istina.