Nedavno smo se, vraćajući se autom iz mjesta gdje smo upoznali našeg budućeg psića, suprug i ja smijali mojoj izjavi: „Znaš, uvijek sam govorila da nikada neću imati psa, a vidi nas sada.“ I tada mi je sinulo – gotovo sve velike odluke u mom životu povezane su upravo s onim stvarima za koje sam tvrdila da ih nikada neću napraviti. Tako je nastao ovaj tekst.
- Nikad neću upisati ekonomiju
Za vrijeme srednje škole, dok su svi već ozbiljno razmišljali o tome što žele biti „kad odrastu“, ja nisam imala pojma. Kad sam hodala s dečkom koji je želio postati liječnik, i ja sam s njim snivala o odlasku na medicinu. Kad je ta ljubav završila, palo mi je na pamet novinarstvo. Pa farmacija. Na kraju sam čvrsto odlučila da ću biti kemijski inženjer. Ono u što sam bila sasvim sigurna bilo je da NIKAD neću upisati ekonomiju. „NEMA ŠANSE“, govorila sam, „da budem ona plavuša s ekonomije.“ Nakon godine dana propalog studiranja na FKIT-u upisala sam ekonomiju – jer su to upisivali svi koji nisu znali što žele. I dalje sam bila plava, vozila žuti auto i bila prototip „plavuše sa zagrebačke ekonomije“. Suprotno očekivanom, studirajući ekonomiju potpuno neplanski pronašla sam svoju strast i postala zaljubljenik u marketing. Suprotno predrasudama, shvatila sam da 95 % onih koji tamo studiraju ne provode dane po kavama i ne uče iz najmanjih skripti, nego zaista žele naučiti i postati vrhunski u svojim budućim zanimanjima. Danas sam ponosna kad vidim kakvi su vrhunski profesionalci postali moji kolege i apsolutno sam sigurna da je ekonomija, iako slučajan, bila pravi odabir za mene.
- Nikad neću biti „samo mama“
Sa 28 godina, kada je test na trudnoću pokazao plusić, prvo što sam rekla svom jednako šokiranom suprugu bilo je: „Znaš, ja NIKAD ne želim biti samo mama. Želim biti mama, ali brzo ću se vratiti na posao i nastaviti graditi karijeru. Nema šanse da budem doma i samo odgajam djecu.“ Fast forward šest godina naprijed – i evo me, u trenirci, pišem ovaj članak između brisanja noseva, stražnjica, pečenja banana breada i češljanja malih kosica. Naravno, splet okolnosti i život koji nisam očekivala da ću imati doveo me do ove poduže pauze u karijeri, ali moram priznati da u ovoj ulozi nevjerojatno uživam. I sad znam da se ispred „mama“ baš nikad ne smije staviti „samo“, jer ova je karijera definitivno najznačajnija i najzahtjevnija, a gradi se bez priprema i prijamnog ispita. Još se uvijek ne usudim reći – nikad se neću vratiti na posao, ali možda bih trebala – jer bi to sigurno značilo da ću pronaći posao već sutra! 😊
- Nikad se neću odseliti iz Hrvatske
Kao i prethodna točka, i ova odluka pala je pred stvarnošću života s djetetom koje ima genetsku bolest. Dok to još nisam znala, a čak i kad jesam, čvrsto sam tvrdila da se mi nikada nećemo odseliti. Ispraćali smo jedne po jedne prijatelje koji su, često u parovima, a ponekad i sami, pakirali kofere i selili se diljem Europe. „Nama je ovdje super“, govorila bih ispod svojih ružičastih naočala, uživajući u zaštiti svoje male zajednice koju sam cijeli život gradila. Nažalost (ili na sreću?), život me naučio što je zaista važno – a to nisu karijera ni lijepi stan. Odluku o preseljenju donijeli smo, kao i sve velike odluke, u petominutnom razgovoru, i do danas ostaje – najbolja odluka koju smo ikada donijeli. Definitivno i najteža, s najvećim posljedicama, ali najbolja.
- Nikad neću imati troje djece (ili „još jedno dijete“)
Oduvijek sam željela imati dvoje djece – djevojčicu i dječaka. Ta mi se želja ostvarila i bila sam uvjerena da je to – to. Posebno zbog dodatnih medicinskih potreba koje moj sin ima, nakon njega bila sam 100 % sigurna da više neću imati djece. Bila sam uvjerena da ni ja kao majka, ni mi kao obitelj, ne bismo mogli izdržati još jedno dijete, pogotovo jer na početku nije dijete – nego beba, potpuno ovisna o majci. A onda, odjednom, kao da mi je netko amputirao dio mozga zadužen za racionalne odluke, poželjela sam još jednu bebu. Malu djevojčicu. I tako, moje „nikad“ upravo spava u susjednoj sobi – i zove se Lana. Moje „nikad“ ima najslađe duboke čokoladne oči, voli čokoladu i sladoled, a ne voli kad mama nestane iz vidokruga. I zauvijek će ostati naš šećer na kraju, najslađi desertić koji je donio toliko predivnih i sretnih trenutaka u našu obitelj – i sigurna sam da će ih biti još milijun.
- Nikad nećemo imati kuću
Kad smo kupovali svoj prvi stan, moj suprug i ja imali smo jedno dijete, a drugo na putu. Razgledavali smo dostupne stanove, a ja sam predložila da pogledamo i kuće. Privlačila me ideja o vrtu po kojem će djeca bosonoga trčkarati, više prostora i manje buke od tramvaja. Moj je muž odlučno odbio tu ideju uz rečenicu: „Kuća je rupa bez dna.“ I tako smo kupili stan. Danas živimo u tipičnoj nizozemskoj kući, moja djeca bosonoga trče po vrtu, a moj suprug je apsolutno bio u pravu – kuća je rupa bez dna. Stvari o kojima u stanu nikad nisam morala razmišljati, poput prednjeg i stražnjeg vrta, krova, fasade, novih stepenica i vrata – u kući su svakodnevna tema. Ali imamo pet soba, veliko spremište, tavan i vrt. Imamo park odmah ispred kuće i nemamo tramvaje. Možemo skakati i imati dance off jer nitko ne živi ispod nas. Sada mogu reći da sanjam samo o – još većoj kući. 😊
- Nikad neću imati psa
Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi imaju pse – tijekom mog odrastanja nikad nismo imali psa. Nekako mi je bilo usađeno da su psi samo dodatna, nepotrebna odgovornost i cijeli sam život govorila da nikada neću imati psa. A onda je prije tri godine jedan Kostin kolega kratko živio kod nas dok je tražio stan i sa sobom doveo svog psa Roka. Svi smo se u njega zaljubili, a ja najviše – u odnos koji je moj sin imao s njim. Ta me posebna ljubav navela da i ja zavolim ideju tog malog, mekanog prijatelja. I iako je morao malo pričekati zbog dolaska naše Lane, za dva tjedna u naš dom stiže još jedan član – ovaj put na četiri noge.
Ako sam kroz sve ove godine nešto naučila, onda je to da su „nikad“ samo izazovi koje nam život postavlja. Ponekad nas vlastita „nikad“ vode upravo onamo gdje trebamo biti, u priče koje su ljepše nego što smo ikada mogli zamisliti. I da, baš kad pomisliš da imaš sve odgovore – život promijeni sva pitanja.