Moj suprug i ja Nizozemsku smo odabrali prema kriterijima koji su nama bili važni u trenutku odluke – cjelovita i sveobuhvatna skrb za našeg sina s invaliditetom, izvrstan odjel za kućnu ventilaciju u obližnjoj bolnici, fantastičan odabir vrtića i škola za djecu s poteškoćama. Ono što nismo znali jest da će nas Nizozemska iznenaditi još mnogim pozitivnim stvarima, a jedna od njih svakako je pristup roditeljstvu i odgoju djece. U prvih nekoliko mjeseci stalno sam komentirala kako nisam vidjela nijedno nizozemsko dijete koje u trgovini ima tantrum i baca se po podu, a jedine mame koje viču i trče za svojom djecom po dućanima – ne viču na nizozemskom. Kako je moguće da su nizozemska djeca pretežno tako mirna, zabavljaju se sama, jedu povrće i idu rano spavati, a roditelji su totalno chill? Ovaj sam fenomen tada pokušala pobliže istražiti.
Napomena: U Nizozemskoj živim od 2021. godine, u malom gradu, te nisam u radnom odnosu. S obzirom na to da mi ti kriteriji donekle sužavaju sliku o nizozemskom roditeljstvu općenito, kao pripremu za ovaj tekst procitala sam knjigu The Happiest Kids in the World, u kojoj su detaljno opisani principi roditeljstva u Nizozemskoj.
1. Skromne proslave i pokloni
Odrasla sam i rođena u Zagrebu, u Vrbanima, gdje sam nastavila živjeti i nakon udaje. Tamo sam rodila svoje prvo dvoje djece, a moja je kći išla u privatni vrtić. Bila sam okružena “over-achieving” svime. Ne lažem vam kada kažem da je 90% mama u Eminom vrtiću izgledalo kao top modeli, a zabave koje su se priređivale malenim djevojčicama nerijetko su nalikovale na omanje svadbe. I sama sam pokleknula tom “over the top” trendu – sjećam se da je za drugi rođendan imala čak tri proslave, a jedva je znala kako se zove. Posebna Minnie torta na dva kata bila je dostavljena ravno u vrtić i vraćena gotovo netaknuta jer – dvogodišnjaci.
Kada smo se doselili u Nizozemsku, prvi rođendan na koji je Ema bila pozvana bio je vrlo “eye-opening”. Nakon proslave nazvala me mama od slavljenice i nježno mi objasnila da sam kupila prevelik poklon (kupila sam sat, pernicu i pribor za pisanje s konjima jer djevojčica voli konje) te da se ovdje pokloni kupuju do maksimalno 5 eura. Kada je Ema slavila rođendan, napravila sam nekoliko “grešaka” – prvo, pozvale smo sve djevojčice iz razreda, što ovdje nije običaj; obično se poziva samo nekoliko prijateljica. Naglasak je na lijepom druženju i iskustvu, a ne na velikoj zabavi. Nadalje, naručila sam tortu, što je apsolutno ludo, i jedna je djevojčica komentirala kako joj je to prvi put da na rođendanu jede tortu. Obično se na rođendanu radi neka aktivnost (Ema je imala “action painting”), a nakon toga se jede pomfrit i pije sok ili voda. I to je to. 😊 Nema animatora, sto vrsta kolača, i što je najvažnije – nema roditelja. Više o tome u sljedećoj točki.
2. Samostalnost
Nizozemska djeca izrazito su samostalna i to od najranijih dana. Bebe se vrlo rano prebacuju u svoje sobe, većinom nakon nekoliko tjedana od poroda. Dojenje nije toliko velika tema – nasuprot Hrvatskoj, gdje su me doslovno gospođe od kojih sam na placu kupovala mrkvu ispitivale o stanju mojih grudi, ovdje nikoga nije briga dojite li ili ne. Važnije je, čini mi se, da je mama sretna i naspavana. Nakon 4 mjeseca majke se vraćaju na posao, a djeca kreću u jaslice. S 4 godine kreću u školu, a nije rijetkost vidjeti djecu od 5 godina kako se sama voze biciklom u školu – bez kacige i pomoćnih kotača. U parku nema roditelja, jer djeca već od 4 godine u park idu sama i sama se vraćaju.
U početku mi je bilo jako teško to prihvatiti, no s vremenom sam shvatila da su djeca ovdje puno samostalnija nego kod nas i da to doprinosi njihovom razvoju. Kada im dođu prijatelji na druženje, nema švedskog stola s organskim bobicama i domaćim kruhom – oni većinom ne žele jesti ništa jer ih kod kuće čeka večera i zabavljaju se sami. Igra teče prirodno, a djeca nerijetko tijekom druženja izađu van, prošetaju susjedstvom, poigraju se na zraku, pa se vrate kući na nastavak igre.
3. Nema “mom shaminga”
Ovo sam posebno primijetila s trećim djetetom, koje je rođeno u Nizozemskoj. Majke su ovdje opuštene i neopterećene, nema pritiska da budu savršene. Djeca su sretan dodatak obitelji, a ne centar svemira oko kojeg se sve mora vrtjeti. Nema „ratova” oko toga je li bolje dojiti ili hraniti na bočicu, jesi li rodila prirodno ili s epiduralnom, imaš li najmodernija kolica ili ne. Ovdje je važnije da sve što imaš bude praktično i prilagođeno oboma roditeljima, jer u Nizozemskoj mame i tate podjednako dijele roditeljske dužnosti. Također, ovdje nije sramota kupovati rabljenu opremu za bebe. Dapače, to je poželjan i ekološki osviješten izbor. Ako potrošiš previše novca na novu opremu, prije ćeš doživjeti “shaming” nego ako kupiš second-hand bundle.
4. Opušteno osnovno školovanje
Nizozemske škole potpuno su drugačije od škola na koje sam navikla u Hrvatskoj. Puno se veći naglasak stavlja na emocionalno-socijalni razvoj nego na akademsku izvrsnost. Do 7. razreda uopće nema zadaća, a kroz cijelu osnovnu školu nema testova, osim dva puta godišnje kada se tijekom dva tjedna testira napredak djeteta na svim razinama. To nije test s ocjenama, već se prati individualni napredak svakog djeteta. Također, nema hrpe predmeta – uči se samo računanje, jezik i “svjetska orijentacija” (koja uključuje biologiju, zemljopis i malo povijesti), a velik dio dana odlazi na igru, muziku, čitanje i kreativan rad. Svaka škola ima knjižnicu s raznovrsnim knjigama, a djeca sama biraju što će čitati tijekom nastave – to mogu biti i stripovi ako još nisu spremni za “velike” knjige. U godišnjem izvješću, u kojem se prati napredak djeteta, jednaka važnost pridaje se rezultatu socijalno-emocionalnog razvoja i akademskim vještinama, primjerice računanju. Ako se primijeti da dijete zaostaje u nekim aspektima, npr. samopouzdanju, škola ga besplatno šalje na odgovarajuću radionicu. Ako veći broj učenika pokaže slabiji socijalni razvoj, škola organizira radionicu za cijeli razred kako bi se djeca naučila ophoditi jedni prema drugima s dobrotom i poštovanjem.
5. Manje panike oko bolesti
O ovom bi se moglo diskutirati koliko je to dobro ili nije, ja se još uvijek navikavam. Ako imate neku ozbiljnu, kroničnu bolest, kao moj sin, medicinska skrb je fenomenalna, brza i sveobuhvatna. No, za sve ostale, doći do doktora gotovo je nemoguće. I ne zato što je gužva – zapravo, gužve nikada ni nema, upravo zato što kod doktora idete samo kad je stvarno ozbiljno. Osim u hitnim slučajevima, svoju boljku morate prvo ispričati asistentu, i to samo od 8 do 11 ujutro. On tada procjenjuje je li potrebno otići kod doktora ili nije, a u većini slučajeva poslat će vam neke upute na mail i savjetovati paracetamol. Iako me to ponekad izludi, jer sam kao doktoricina kćer navikla imati medicinsku skrb odmah i sada, zapravo je jako oslobađajuće – djeca normalno idu u školu s vodenim kozicama, prehladama; ako su zaista bolesni, vraćaju se u školu čim im je bolje, najviše za 3 dana. Roditelji nisu pod stresom kad ih vrtić nazove da je dijete bolesno, jer to ne znači da će morati organizirati čuvanje djece sljedeća 2 tjedna. Neki vrtići temperature do 38 niti ne smatraju povišenima, pa zbog toga ne uznemiravaju roditelje. Ja se još uvijek moram prilagoditi na to da ne zovem doktora čim netko od djece kihne, ali kad jednom prihvatite taj “mindset”, puno ste smireniji i manje u panici.
6. Roditelji provode puno vremena s djecom
Nizozemska je poznata po fleksibilnom pristupu radnom vremenu, posebno za roditelje. Ova praksa omogućuje bolju ravnotežu između poslovnog i obiteljskog života, što doprinosi većem zadovoljstvu i sreći obitelji u Nizozemskoj. Moram priznati da, od kada živim u Nizozemskoj, nisam upoznala nijednu ženu koja radi puno radno vrijeme (40 sati). Većina očeva radi 4 dana u tjednu, a jedan dan posvećuje djeci. Taj se dan naziva *papa-dag* (tatin dan) i to je uglavnom srijeda ili petak. Zato većina nizozemskih osnovnih škola srijedom (a neki petkom) imaju skraćenu satnicu, a vrtićka djeca su taj dan slobodna, kako bi tate mogli što više uživati u druženju. Ovdje ćete na ulici vidjeti podjednak broj mama i tata s djecom, a uopće nije neobična scena da tata ima novorođenče u nosiljci, toddlera u kolicima i usput nosi dvije vreće povrća s placa kako bi skuhao zdravu večeru. Sve osnovne škole završavaju između 14 i 15 sati, a iako je dostupno čuvanje nakon tih sati, gotovo nijedno dijete nije na čuvanju svaki dan u tjednu. Majke rade skraćeno, pa su barem 2 dana slobodne za obaviti kućanske poslove i družiti se s djecom, očevi su slobodni jedan dan, a preostala dva dana organizira se čuvanje ili djeca idu kod baka i djedova. Vikend je također posvećen obiteljskom druženju, te obitelji vrlo često idu u prirodu, na šetnje šumom ili bicikliranje. Fun fact- Većina šuma u Nizozemskoj ima male putiće na kojima djeca mogu tražiti skrivene vile i patuljke, kako bi im šetnja bila zabavna.
6. Financijska sigurnost
Nizozemska je među najbogatijim zemljama svijeta, s visokim bruto domaćim proizvodom (BDP) po stanovniku. Ovo ekonomsko blagostanje omogućuje ulaganje u socijalne sustave, obrazovanje i zdravstvenu skrb, što doprinosi općem zadovoljstvu i sigurnosti obitelji. Djeci je stvarno sve osigurano – od besplatne zdravstvene skrbi, besplatnog školovanja (ali zaista besplatnog, u smislu da kao roditelj u osnovnoj školi ne morate kupiti niti jednu olovku ni bilježnicu), pa čak i besplatnog zdravog doručka koji vam pojedine udruge diskretno dostavljaju na vrata svaki dan ako si ga ne možete priuštiti. Takva ulaganja stvaraju stabilno okruženje u kojem djeca mogu rasti s osjećajem sigurnosti i podrške.
Zaključak
Nizozemska je stvorila kulturu koja naglašava ravnotežu između posla i privatnog života, podržava roditelje i potiče autonomiju djece. Hoću li, živeći ovdje, uspjeti odgojiti djecu na isti način? Saznat ćemo za nekih 18 godina… 😊 Za sada, i dalje se borim s nagonom da zovem doktora kod temperature 37,5 (“Vrućica je iznad 38,5, gospođo Uzelac”), pratim ih u park do puberteta i organiziram velike rođendanske proslave. Možda je ključ u balansu između Balkana i sjevera? Javim se kad odrastu. 😉