Svake godine u ovo doba počinju iste zahtjevne rasprave o tome što svojim najdražima pokloniti za Božić. U našoj kući sve je već prilično predvidivo i stalno isto. Moja mama kaže da joj ništa ne treba, iako je istina da joj svašta treba. Djeca žele nešto Apple, a umjesto toga dobiju neki iznos novca koji će ih približiti potrebnom. Dejan bira ili ništa (frustrativna želja) ili putovanje u New York (isto frustrativna želja). Tatu ne pitam i to mi je najdraže. Što god mu ikada poklonimo, od sjemenki za artičoku do novog iPada, prima s istom blagom indiferencijom i mirno slaže na svoju hrpicu.
Prava istina je da je od svih u mojoj kući najteže pronaći poklon za mene. Znam da ih taj zadatak umara i zato im uglavnom kažem što želim. Ili im kažem da mi ništa ne treba i pritom ne lažem. Draže mi je da ne razmjenjujemo materijalne besmislice koje na kraju ionako bacamo ili nas opterećuju na policama i u ormarima. Znam da zvučim nezahvalno, ali vjerujem da živimo u trenutku u kojem bi trebalo potpuno redefinirati koncept poklanjanja. Materijalno je prošlost. Jedino što vrijedi pokloniti jest doživljaj.
Kada su moja djeca bila mala, ali već dovoljno velika da razumiju poklone, bila sam pomalo žalosna zbog njih. Od rođenja su okruženi stvarima. Nikada ništa nisu mogli dugo i snažno željeti jer im je sve bilo dostupno. Nikakav odgoj ni pristup životu to nije mogao promijeniti. Naprosto žive u takvom vremenu. Ja se, naime, još uvijek točno sjećam kako sam se osjećala kada sam za neki davni Božić pod borom dobila bicikl. Taj novi pony bio je potpuno izvan mojih očekivanja. Bio je skup i vjerojatno kompliciran za nabaviti. Uopće ne znam što je mojim roditeljima bilo da su se upustili u takav trošak. Vjerojatno je moj tata smatrao da vrijedi uložiti u fizičku aktivnost svoje lijene kćeri. Kako god bilo, bicikl je bio takav luksuz da mu se nikada ne bih usudila nadati. I zato se tog osjećaja sjećam i danas.
Kada sam razmišljala o ovom tekstu, pitala sam nekoliko svojih prijateljica koji im je najdraži poklon koji su ikada dobile. Iako smo u životu dobile razne lijepe stvari, ono čega se najviše sjećamo su iznenađenje, pažnja i uloženi trud.
Vjerojatno najdražim poklonom mogu nazvati onaj koji jedini jasno pamtim i koji ću zauvijek pamtiti. Bile su to Elan plavo-ljubičaste race skije koje sam ugledala čim sam ujutro pogledala pod bor, jer su, naravno, bile prevelike da se ne primijete. Bilo je to vrijeme kada se nije baš imalo novca pa je iznenađenje time bilo još veće. Nisam mogla ni sanjati da ću dobiti tako skup poklon. No za mene su one prije svega bile simbol ljubavi mojih roditelja jer su mi kupili nešto što je bilo izvan njihovih financijskih mogućnosti, znajući koliko će me to veseliti. Vozila sam ih, naravno, godinama, čak i bez imalo srama zbog njihove starosti nakon što su u modu ušle carving skije, ne samo zato što se radilo o vrhunskim skijama koje su upućivale na moju vještinu u skijanju, nego upravo zato što su me podsjećale na roditeljsku ljubav. Čuvam ih i danas.
Iako mi je jedna moja (puno mlađa) prijateljica rekla da joj je najdraži poklon ikada bila torba, većinom su se sve referirale na neku posebnu pažnju.
Najdraži poklon mi je bio u prvom razredu osnovne škole kada su mi prijateljice došle na proslavu i poklonile Čiča Tominu kolibu.
Kada razmišljam o poklonima, čini mi se da ništa ne može biti intenzivno kao sreća zbog bicikla, ali istina je da me i danas mogu razveseliti iznenađenja. Kada me netko dobro poznaje i uloži trud u razmišljanje o tome što bi me doista razveselilo. Jedna moja prijateljica, koja je u svojem dnevnom životu ozbiljna menadžerica i poslovna žena, najviše se razveselila DJ kontroler pultu koji joj je poklonio muž, kao i tečaju DJ-iranja u Londonu. Naime, znao je za njezinu želju da nakon dana provedenog na sastancima večeri provodi puštajući glazbu. Još jedna moja divna prijateljica mi je napisala:
Istina je da zapravo ne želim poklone. Ne zato što sam skromna, nego zato što me teško oduševiti, a u očima mi se odmah vidi da mi je žao tuđeg truda i novca. Bude neugodno i meni i onome tko me daruje.
Ipak, ima najdraže poklone kojih se s veseljem sjeća.
Knjiga s posvetom osobe koja je prošla kroz životnu oluju, baš na dan kada su svi kod kuće zaboravili na moj rođendan. Tek nekoliko rečenica, ali dovoljno da me zaustave, omekšaju i zagrle. Danas ta knjiga stoji na posebnom mjestu na polici, ne zbog korica, nego zbog osjećaja koji se probude svaki put kada je otvorim.
A moja omiljena Slovenka mi je rekla da su joj najdraži darovi, prije svega, ljudi koje joj je sudbina dovela u život.
Ljudi koji su postali moji prijatelji i učinili moj život ljepšim svojim razumijevanjem, smijehom, podrškom i prihvaćanjem mene takve kakva jesam. Takvi ljudi rijetko se pojave, ali kada dođu, postaju neprocjenjivi. Riječ je o zajedničkim pričama, doživljajima i smijehu. A smijeh je ono što najviše vrijedi.
Iako sam iz svih njihovih reakcija shvatila da se doista najviše sjećamo onoga što nismo očekivali i nečije pažnje, ipak svi volimo na dar dobiti i nešto više od tople riječi. Kada sam žene oko sebe pitala što bi najviše željele na dar, gotovo sve su napisale da bi željele putovanja. Same, s prijateljicama, na koncerte, u muzeje, oko svijeta. Jedna, posebno umorna prijateljica, željela bi više vremena za sebe. Nina bi željela knjigu.
Što se mene tiče, i da budem sasvim iskrena, nije istina da mi ništa ne treba i da ništa ne želim. Želim svašta, no gotovo sve što želim je skupo ili komplicirano, inače bih to odavno nabavila. Zato doista cijenim druženje i ljubav. Svidjela mi se ideja još jedne moje prijateljice.
Jako mi je teško izdvojiti najdraži poklon ikad. Jako me razveselilo kada smo prije pet godina u maloj grupi prijatelja dogovorili da si ne kupujemo poklone, nego da si napišemo čestitke. Svatko je sam napravio čestitku i napisao od srca lijepu poruku vezanu uz proteklu godinu. Toliko nam se svidjelo da smo to nastavili prakticirati svakog Božića.
Na kraju, da ne bih bila lažljivica, imam i nekoliko sasvim materijalnih poklona koje jako želim i rado primam. Kao prvo, jako želim udobne tenisice za hodanje. Mene sve cipele uvijek nažuljaju i zato mi je pronalaženje udobnih tenisica sveti gral. Da se razumijemo, ne trebate mi pokloniti tenisice, samo mi savjetujte koje. To ću cijeniti. Nadalje, stalno sam u potrazi za novim „it“ mirisom. Jako sam izbirljiva i teško se zaljubljujem. Ako netko ima savjet, smatrat ću to velikim darom. Volim smokvu i zeleni čaj. Treće, jako bi me veselilo da mi netko šapne ime dobrog endokrinologa. Pod time mislim na liječnika koji razumije cijelo tijelo i pacijentu pristupa gledajući sve parametre. Mislim da je takvog liječnika teško pronaći pa bih takav dar iznimno cijenila (hvala Sebu koji mi je već dao preporuku). Možda su mi želje prizemne, ali nije me briga. Znam što trebam i što bi me veselilo. Pa ako želite da mislim na vas dok svakog dana skupljam svoje korake, znate što vam je činiti. Bit ću sretna.
