Prije godinu dana objavila sam nekoliko svojih novogodišnjih odluka. Bez obzira vjerujete li ili ne u liste i popise želja, povremeno je dobro razmisliti što se može unaprijediti. Nažalost, većina dobrih odluka ostane uglavnom samo odluke. Budući da sam svoje popisala i navela, odlučila sam se suočiti s rezultatima.
Provoditi manje vremena u kući
Volim biti doma. Uvijek prva odem s tuluma i idem rano spavati. Od pandemije radim uglavnom od kuće. Spletom okolnosti (fakultet na kojem radim se preuređuje), komocije (doma imam odlične uvjete za rad), osobina ličnosti (introvert sam) i želje da budem što produktivnija (a to znači minimum sastanaka) počela sam puno vremena provoditi u radnoj sobi svoga doma. Svi moji ukućani rade, studiraju ili idu u školu i naravno da su stalno van kuće. Rezultat ovakvog pristupa poslu je da sam vrlo produktivna, ali mi počinju nedostajati suvisle poslovne interakcije. Ne druženje. Družim se puno i s užitkom. Nedostaje mi fizički radni kolektiv. Timski rad. Konstruktivna rasprava (koja naprosto ne funkcionira online). Neformalna komunikacija s kolegama. Čak povremeno i ti dosadni sastanci. Problem je što sada znam da najviše obavim kada cijeli dan sjedim sama za računalom. No, s druge strane, od toga se počinjem osjećati pomalo nezdravo. Tako da je prva odluka u 2025. aktivno raditi na tome da posao iznesem iz kuće. Da povremeno odustanem od produktivnosti radi interakcije. I da aktivno odaberem suradnju. Jer je uspješno obavljen zajednički posao jedan od velikih izvora sreće.
Nažalost, i dalje sam puno u kući. Možda čak i više nego prije. Moj plan da posao iznesem iz kuće pokazao se zahtjevnijim nego što sam mislila. Naime, moj se fakultet i dalje preuređuje i svi uglavnom radimo od kuće. Sada ta situacija traje već toliko dugo da smo svi sustavno organizirali rad u svojim domovima. Ne pomaže ni loše organiziran promet u gradu. Svaki put kada imam neki sastanak izvan kuće, dvaput razmislim ima li uopće potrebe i smisla da na njega odem. Moja lijepo zamišljena ideja da radim na novim suradnjama, gdje ćemo produktivno i sretno graditi nove ideje, bila je pomalo naivna. Sastanci su i dalje često predugi i nemaju dovoljno korisnog outputa. Teško mi je zamijeniti mir svoje radne sobe dugačkim, neproduktivnim dogovorima. Međutim, svjesna sam da je najvažniji razlog ovakve situacije moja komocija. I dalje smatram da se moram potruditi više. Zato si za napredak u ovoj odluci dajem ocjenu 2 od 5.
Planirati manje
Ovo je stvarno teško. Jako volim planirati i planiranje mi dobro ide. Ako idem na put i nisam unaprijed rezervirala (i proučila) sve restorane, nisam zadovoljna. To je zapravo laž, jer nikad ni ne idem na put bez rezervacija. Isti pristup imam gotovo svemu. Moje je iskustvo da bez planiranja projekti stoje u nekom limbu. Uvijek tu negdje, ali nikada dovršeni. No ako pažljivo planirate, projekti su samo serija koraka koji se vremenom pretvore u konačan cilj. Bez obzira želite li sagraditi kuću ili ispeći kolač, planiranje uvijek pomaže. Unatoč tome što me planiranje smiruje, ove godine želim naučiti ponekad ga preskočiti. Toliko sam se predala planiranju da sam otišla predaleko. Mislim da je vrijeme da ponovno naučim uludo potrošiti dan…ni na što. Vidjet ćemo hoće li mi uspjeti.
Na sljedeće malo dulje putovanje idemo za nekoliko tjedana. Sve je rezervirano – hoteli, restorani, muzeji, vodiči. Gotovo ništa nije prepušteno spontanosti trenutka. Na svu sreću. Jer bih se putovanju puno manje veselila kada bih na njega išla bez plana. Dodatno, napravila sam plan svega što moram obaviti do Nove godine i u Novoj godini. Zadovoljna sam time. Ono što sam ipak ostvarila, a tiče se moje novogodišnje odluke, jest da sam donekle vratila gubljenje vremena. Bilo je dovoljno dana u kojima nisam radila ništa produktivno. Vratila sam prazni hod u svoj raspored. Osjećala sam se istovremeno krivom (manje) i inspiriranom (više) jer dani nisu bili popunjeni od jutra do mraka. Duboko vjerujem da sam si mogla priuštiti manje planiranja upravo zato što sam planirala dobro. Za napredak u ovoj odluci dajem si – 5.
Biti hrabrija
Ovo je još teže. Do nedavno nisam pretjerano razmišljala o hrabrosti. Nekoliko ljudi mi je reklo da sam hrabra jer pokrećem Šest. Nikada za sebe ne bih rekla da sam hrabra. Bojim se gotovo svega čega se ljudi tradicionalno boje. Visine, doktora, aviona… pauke podnosim, ali mogu i bez njih. Trudim se ne dopuštati da me strah sputava, ali ako ne pazim, uhvati me briga za budućnost moje djece. Dakle, sigurno nikada ne bih za sebe rekla da sam hrabra. Ipak, postoje stvari kojih se ne bojim, zbog čega pokretanje Šest možda izgleda kao hrabar potez. Ne bojim se neuspjeha, niti iznošenja vlastitog mišljenja. Ipak, najveća je hrabrost izaći iz zone komfora. A tu nisam dovoljno hrabra. Ove godine probat ću češće birati nepoznato.
Nisam sigurna koliko sam u ovome napredovala. Otišla sam na redovite sistematske preglede, ali sam se jako bojala. Jesam li onda hrabra ili nisam? Aktivno sam radila na tome da ne razmišljam o tome što se sve može dogoditi mojem sinu koji studira u Kini. Bilo je situacija u kojima sam svjesno odabrala ne bojati se. Naprosto sam to odlučila. Bilo je i situacija u kojima sam umirala od straha i nisam se uspjela zaustaviti. Što se tiče hrabrosti pokretanja novih projekata poput Šest, podsjetila sam se da prava hrabrost nije započeti, nego nastaviti. To je teže. Ono što nisam napravila, a trebala sam, jest ponekad javno progovoriti o svojim političkim stavovima. Prečesto odabirem šutnju jer mi se čini da će me nadglasati agresivni protivnici. No to mi nije dovoljan izgovor. Zbog svega toga za napredak u ovoj odluci – 4.
Ne (baš isključivo) nositi crno
Svakog tko se ovome nasmije vodim na kavu. Volim crno i već sam branila svoje pravo na crno. Međutim, “It’s a woman’s prerogative to change her mind.” (odnosno, ženska je povlastica promijeniti mišljenje). I dalje volim crno. No treba mi promjena. Promjena znači tamno plavo ili bijelo ili sivo. Pomiješano s crnim. Novogodišnja odluka je da neću kupovati (ili ću bar manje kupovati) crno. To će doista biti teško.
Nisam sasvim sigurna, no čini mi se da u protekloj godini nisam kupila niti jedan crni komad. Svakako sam drastično promijenila pristup i puno sam češće u bojama (boje su ovdje možda malo overstatement). Ovo mi se činilo izazovnim, no bilo je sasvim lako. Za napredak u ovoj odluci zato čista petica.
Kukati manje
Ovo odlučim često i ne samo kada se približava nova godina. No ovo je važna odluka i moram se svako toliko podsjetiti jer mi ne ide najbolje. Ja vjerujem u pravo ljudi da kukaju. Malo kukanja pomaže da se stvari izbace van i da ne stvaraju grč negdje u dubini želuca. Jedna moja prijateljica i ja znale smo nekada kukati na smjenu. Kao oni ozbiljni igrači šaha koji igraju sa satom. Jedna, pa druga. I pomoglo bi. Dakle, kukanje je ok. Ono što nije ok je kad život počnete promatrati kroz kuknjavu. Kako nam je teško… država ne valja, zrak je zagađen, cijene su visoke, ljudi su zli, ništa nema smisla. Moja kukanja nisu baš tako generička, ali znam se uhvatiti u besmislenim cirkularnim prigovaranjima. U to ne vjerujem i mislim da je život bolji i zanimljiviji ako ga se promatra sa zahvalnošću. Što me dovodi do sljedeće odluke.
Ne znam sasvim točno procijeniti kukam li manje, ali subjektivno osjećam da nemam pravo kukati. Unatoč tome što svi moji studenti svoje tekstove započinju generičkom rečenicom da živimo u nikada izazovnijim vremenima, meni se čini da živimo u nikad boljim vremenima. Ne umanjujem užase koji se događaju posvuda po svijetu, ali užasi su se događali uvijek i sva su vremena uvijek izazovna. Zato u ovoj fazi svojeg života osvještavam da nemam pravo na kukanje i nadam se da to osjećaju i moji bližnji. Za ovo si dodjeljujem jednu pristojnu četvorku.
Učiti zahvalnost
Prva asocijacija na vježbanje zahvalnosti mi je vrlo američki “grattitude journal” (odnosno, dnevnik zahvalnosti). Po društvenim mrežama kruži kratki isječak u kojem Drew Barrimore (koja je utjelovljenje nekoga tko vodi dnevnike zahvalnosti) pita Hugha Granta ima li on grattitude journal. On joj na to odgovara da ne bude apsurdna, da on ima listu stvari koje mrzi. Hugh je divan, ali možda je vrijeme da malo manje budem kao Hugh, a malo više kao Drew (ne previše). Precinična sam da bih u dnevnik zapisivala kako sam zahvalna na pjevu ptica. No, čovjek može biti zahvalan puno puta u danu. Važno je osvijestiti sve te ugodne trenutke, zanimljive doživljaje i nova iskustva. A to se ostvaruje odlukom i vježbom. Pa evo moje odluke.
Povezano s prethodnim, manje kukanja, više zahvalnosti. Jako sam zahvalna. Učim usporiti i osvijestiti svaki dan. Učim se stalno podsjećati koliko je važno imati ljude i odnose. I zdravlje. I svrhu. I znatiželju… No, da budem sasvim iskrena, postoje i dani u kojima sam uglavnom bijesna jer nešto ne ide po planu. I tada sva ta divna zahvalnost nestane u vjetru. Tako da iz učenja zahvalnosti imam tri do četiri, no potencijal postoji.
Konačno uvesti utege
Ovo je jedna od onih stvari koju stalno odgađam. Udio mišićne mase u tijelu važan je način borbe za zdraviji i kvalitetniji život. Svi se slažu da je više mišića, a manje masnog tkiva dobitna kombinacija. A moji mišići su slabi i nemam ih dovoljno. Dakle, potpuno mi je jasno što bih trebala. Znam da moram, znam da bih se osjećala bolje, imam čak i plan. No, nikako da krenem. Komocija koju sam spomenula me koči da se pokrenem. Čini mi se da nemam gdje to ugurati. Već idem na pilates i hodam svaki dan, kud bih sad još i ovo smjestila. Naravno, znam da ima prostora i da je stvar odluke. Ali mi je baš teško.
Kao netko tko planira i diči se svojom disciplinom, nemam nikakav izgovor za to da utege još nisam uvela. Sigurno ću to napraviti u 2026., a do tada za ovu odluku imam 1.
Fotografirati se češće
Neki ljudi su jako fotogenični. Gotovo uvijek ispadnu dobro. Na primjer, moj muž. Ne znam je li stvar u elementima fizičkog izgleda ili u samopouzdanju, ali on (gotovo) uvijek ispadne super na fotkama. Neki ljudi se odbijaju fotografirati, dok je nekima svejedno. Ja nisam niti u jednoj od tih kategorija. Ne odbijam se fotografirati jer znam da ponekad moram. Nije mi niti svejedno, jer ne volim da neke grozne fotografije iskaču po raznim društvenim mrežama kao bezobrazan podsjetnik na glupu grimasu. No, fotografiranje mi je muka. Uvijek izgledam namješteno i izvještačeno. Zato sam odlučila poslušati mudri savjet onih koji izgledaju dobro na fotografijama – fotkaj se puno. Onda obriši sve one fotografije na kojima nisi ispala dobro.
U protekloj godini fotografirala sam se malo češće nego prije. Malo. Jednu seriju fotografija napravila mi je predivna Mateja Vrčković i učinila me ljepšom nego što jesam. Drugo profesionalno fotografiranje završilo je takvim fotografijama da bi bilo žalosno kada ne bi bilo smiješno. Izgledam neprepoznatljivo i to ne na dobar način. Uglavnom, trudila sam se i zato si dajem 4, a sljedeće godine probat ću ponovno.
Kao što sam i predvidjela, nisu mi sve odluke uspjele. Jako sam podbacila s uvođenjem utega. S druge strane, samu sam sebe iznenadila bojama koje sam uvela s lakoćom. Sve što sam odlučila prije godinu dana i dalje stoji na mojoj listi odluka. Sljedeća godina sigurno će biti bolja.
