**Uvod**
Moj tata već pune dvije godine živi samo u pričama. Nikada nisam to podijelila na društvenim mrežama, opraštajući se fiktivno od njega stihovima neke tužne pjesme… iako često dijelim vrlo osobne stvari. Činilo mi se da će, ako to napišem, tek tada postati stvarno. Morala bih se nositi s porukama sućuti u inboxu od ljudi koji su mog tatu jedva poznavali ili ga nikada nisu vidjeli. Zato sam ovaj put odlučila svoju tugu zadržati za sebe – do danas. Danas sam odlučila podijeliti ono što je tatu činilo toliko posebnim tatom i djedom, i tako mu omogućiti da još samo malo živi kroz neke nove priče.
Moj tata bio je sasvim običan čovjek s puno mana, kao i svi mi. Bio je profesor jezika, vrhunski prevoditelj i profesor na fakultetu. Ali ono što ga je izdvajalo bila je njegova nevjerojatna povezanost s djecom. Djeca bi se okupljala oko njega gdje god bi išao. Bio je glavni tata-animator na dječjim rođendanima, organizirajući prave sudnice kada bi izbila svađa među djecom. Prije svega, bio je majstor pričanja priča “iz glave”, a u njih bi uvijek ubacio neku važnu pouku ili, recimo, mnemotehniku (djevojčica Ivona mogla je svog prijatelja izvanzemaljca pozvati samo kad bi rekla “triputšestjeosamnaest”). Djeca su, sada mi je to jasno, osjećala da moj tata – voli djecu. Kod njega nije bilo ničeg lažnog. Kad bi mu bilo dosta, povukao bi se u radnu sobu s malom crnom kavom. Ali kad smo se igrali – igrali smo se. Nije bilo nikoga osim nas. Nebrojeno puta bi me svojim dramatičnim pričama izbacio iz raznoraznih dječjih i pubertetskih emotivnih stanja, pričajući do iznemoglosti o sebi, o didi, o životu prije nas, o djevojčici Ivoni i lopovu Peri. Imala sam osjećaj da nikad nije prestajao pričati te priče, prvo meni i bratu, pa našoj sestri i bratu iz njegovog drugog braka, pa našoj djeci, svojim unucima. Njegov je život bio isprepleten fiktivnim likovima kroz koje nas je uvlačio u svijet mašte bolje od bilo koje knjige za djecu.
**Zadnja priča**
Sjećam se jednog razgovora nakon što smo saznali da tata ima tumor na mozgu. Prvo smo tata i ja čavrljali o novoj kući koju smo kupili i o nekim nebitnim stvarima, a onda je u sobu ušla moja Ema i poželjela da joj, kao i uvijek, dida ispriča priču o lopovu Peri. On se toga spremno prihvatio, a Ema je zgrabila mobitel koji je bio namješten na razglas. Sjela sam blizu nje i slušala. Obrazima su mi se kotrljale najveće suze koje sam pokušala sakriti jer nisam htjela da ona glasno pita: “Mama, zašto plačeš?”, i da to tata čuje. Lopov Pero se izgubio na aerodromu i tamo je sreo Debelu Tetu, ali ne sjećam se sada je li ona bila pozitivan ili negativan lik. Znala sam da je to jedna od zadnjih priča koje će joj ispričati. On toga nije bio svjestan, i drago mi je da je tako. Dao joj je po zadnji puta najljepši djelić sebe, svoju maštu.
**Prokleti Jaffa keksi**
Zadnji put kad sam vidjela tatu, sjedili smo u dnevnom boravku na podu i pričali. Tata je već dijelom izgubio svoj britak um, pa mi je vrlo žustro prepričavao sve što mu se dogodilo i kako su ga liječnici bespotrebno operirali. Gledala sam ga tužno, nadajući se da neće primijetiti. Pričala sam mu neke glupe, smiješne priče, samo da skrenem temu. U jednom se trenutku pojavila moja mlađa sestra noseći Jaffa kekse. “To je samo za tebe, Anja,” rekla je. “Tata ne smije, jer šećer potiče rast tumora.” To je bio trenutak kada sam se slomila. Ni rupa na tatinoj glavi, ni njegovo nesuvislo prepričavanje, nije me dotuklo kao činjenica da tata ne smije jesti te proklete Jaffa kekse. Sad je već svima bilo jasno da će umrijeti, osim valjda njemu. Htjela sam povikati iz sveg glasa da jede sve glupe kekse i neka uživa u njima, ali sam umjesto toga pogledala u drugu stranu i pokušala suze nagurati nazad u oči.
**Kraj**
Oči mog tate bile su male, kao moje. Iz malih je proreza izvirivao topao sjaj kestena u jesen, pomiješan s najljepšim iglicama borove šume. Sad kad ga nema, žao mi je što je moj tata pisao samo rječnike i što mu nikada nisam rekla: “Tata, napiši knjigu za djecu.” Njegov talent za pričanje priča bio je jedinstven, ali nažalost njemu nedovoljno vidljiv. Ponekad, kad moja djeca za ručkom premještaju vilicu iz jedne u drugu ruku, pokušavam razbiti dosadu rekreirajući tatine priče. Kopiram njegov stil, zastajkivanje za napetost, dramatični “kad odjedampuuuut” i na tren mi se učini da tata sjedi s nama za stolom i gunđa jer Ema vadi povrće iz juhe. Poslije ćemo svi zajedno jesti kolače i pričati o glupostima. Tata će me gledati kao da sam najpametnija na svijetu i barem sedam puta ponoviti da je ponosan na mene. Nadam se nekad, iako baš u to i ne vjerujem, da postoji nešto nakon ničega i da me tata vidi kad pričam njegove priče. Pitam se, bi li bio sretan? Bi li se kao naljutio jer sam ubacila još pet svojih likova u njegovu originalnu priču pa bi hinio nadurenost ne bi li se djeca počela smijati? Nekad je utješno što to mogu zamisliti, pa moj tata opet živi, u nekim novim pričama.