Prvi put sam postala majka sa 29 godina. Iako se to čini kasno, bila sam među prvima u svom društvu koja je dobila dijete. Iskreno, i sama sam se osjećala poprilično djetinjasto. Sjećam se kako sam gutala knjige o trudnoći, razvoju djeteta i porodu, pripremala se za sve moguće scenarije i pisala planove koji su, naravno, pali u vodu. Porod je protekao potpuno drugačije nego što sam zamišljala i u tom trenutku bila sam sigurna da to više nikada neću ponoviti. No, sve se to istopilo kad je došla ona – mala kiflica koju smo nazvali Ema.
Već u rodilištu shvatila sam da zapravo ne znam ništa. Iako imam brata i sestru mlađe od mene 17 i 19 godina te sam ih kao tinejdžerka često čuvala i mijenjala im pelene, kada je u pitanju bilo MOJE dijete, bila sam potpuno izgubljena. Drhtavim rukama donijela sam je doma, a za svaki uzdah, grčić ili štucanje panično sam zvala mamu, šogoricu i patronažnu sestru. Naravno, njega bebe i mijenjanje pelena nisu kvantna fizika, pa smo suprug i ja sve to savladali u hodu. No, ja sam željela biti savršena mama. Pročitala sam gomilu knjiga o odgoju, panično brojala sve njezine razvojne miljokaze i brinula se hoće li svaki moj pogrešan korak donijeti nesagledive posljedice.
Također, kao mlada sam mama stalno za nečim žurila. Žurila sam se vratiti u formu nakon poroda, žurila sam se vratiti na posao, žurila sam upisati Emu u vrtić, brojala sve njezine miljokaze i žudjela da i ona malo požuri. Žurila sam se stvoriti nekakav vanjski imidž kako ja mogu sve, dok me danas baš briga što misle ljudi koji sa mnom ne dijele ista ulazna vrata. Kad je Ema imala tantrum, ja bih se preznojavala, crvenila se od srama što će sada ljudi oko mene misliti, pa bih nerijetko iz tog negativnog osjećaja negativno postupila i prema njoj, udaljujući je iz igre ili ljutito joj šapćući da prestane plakati. Neki dan je Lana u igraonici imala isti takav ispad, a ja sam sjela na pod, raširila ruke i mirno rekla: “Mama je tu.” Kad je završila s bacakanjem, ustala se, došla do mene i sjela mi u zagrljaj, te smo nakon maženja mirno nastavile igru. Nisam ni primijetila je li netko vidio njezin tantrum, niti mi je to bilo važno.
Jer danas živim jedan sasvim drugačiji, vrlo spori život. Naučila sam sama sebi reći – nigdje ti se ne žuri – i ostati u krevetu dok mi se u glavi mota sto projekata koje bih mogla napraviti. Kad je Lana bila beba, provela sam sate i sate u sporoj tišini, hrpu lijenih jutara u kojima sam ležala s njom na podu i na travi i brojala oblake, njezine prstiće i sitne trepavice. Hrpa posla koja dolazi samo iz činjenice da imam troje djece i kuću koju održavam svakodnevno je bar na kratko stavljena na pauzu kako bih s njom radila NIŠTA. Naučila sam također spustiti kuhaču, krpu ili laptop kada me moja djeca pitaju za igru – i igrati se. Ručak koji će biti 15 minuta kasnije potpuno je nebitan u usporedbi s vrijednošću koju će moja djeca dobiti igrajući “Čovječe, ne ljuti se”. Naučila sam da je samo 10-20 minuta na dan, u kojima ću sjesti i fokusirano slušati što se događa u životu moje djece, za njihov razvoj i samopouzdanje važnije od svih didaktičkih igračaka i poučnih knjiga.
Ponekad gledam Emu, danas devetogodišnjakinju, i vidim koliko sam i ja s njom odrasla. Kada naiđemo na izazov, često joj kažem: “Gle, Ema, ja zapravo ne znam što da radim u ovoj situaciji jer nikad nisam imala dijete od (ubaci broj) godina. Ti si mi prva.” I to je istina. Zajedno rastemo i učimo, i normalno je da imamo bolje i lošije dane. A njezine prekrasne i tako bolno odrasle crte lica stalno me podsjećaju da prestanem žuriti. Život će se ionako dogoditi, karijere će se stvarati i nestajati, kilaža će rasti i smanjivati se, a Zemlja će se i dalje okretati oko svoje osi. Ono što nikada neću dobiti nazad jesu mali, nježni glasić koji po prvi puta izgovara “mama”, prvi poljupci, mekani zagrljaji i najslađi beblji smijeh. A svaki spori trenutak koji provedem s njima bit će nagrađen – ozarenim licem kada me spaze u publici na školskoj priredbi ili činjenicom da ću biti prva kojoj će ispričati svoj problem.
Ono što sada znam jest da je svaka verzija mene bila najbolja verzija u tom trenutku. Tko zna kakva ću mama biti za deset godina? Hoću li se osvrnuti i smijati se svojim postupcima i majčinskoj mudrosti koju mislim da imam sada, kao što se osvrćem na vrijeme prije deset godina? Vjerojatno da. Ali jedno je sigurno – više se ne žurim.
(Napomena: Iskustvo s drugim djetetom ovdje sam preskočila jer je rođen sa ozbiljnom genetskom bolešću, pa je njegovo odrastanje bilo drugačije od zdravog djeteta.)
