Mi lažemo. Oni znaju da lažemo. Mi znamo da oni znaju da lažemo. Ali svejedno lažemo, jer tako je ljepše. Politički korektnije. Civilizacijski prihvatljivije. I čini nam se da još uvijek imamo neku kontrolu – ako već ne nad stvarnošću, onda barem nad pričom o njoj. Europska unija će – sigurno, obećavamo! – jednom, možda već sutra, integrirati države Zapadnog Balkana. Samo se još malo moraju potruditi. Samo se još malo mi moramo pretvarati. Mi, koji govorimo o proširenju kao da govorimo o zdravom načinu života u čekaonici za kemoterapiju. Oni, koji bi se trebali učlaniti u europski klub za koji više nitko ne zna je li rekreacijsko društvo, dom za starije ili geopolitička mirovna sila bez vojske.
S druge strane, ni kandidatkinje za članstvo više ne povezuje jasno uvjerenje da to članstvo zaista žele. Makedonci se još uvijek traže po atlasu gdje bi mogli biti Sjeverni, a da ih ne bude sram. Crna Gora živi europski život na Instagramu, a u stvarnosti više pripada TripAdvisoru Balkana. Albanija ima više stvarnih razgovora s Emiratima nego s Bruxellesom. U Bosni i Hercegovini konstitutivni dio države, Republika Srpska, sumnja da BiH kao država uopće postoji – i sustavno je rastavlja dio po dio, kako bi se jednog dana mogla pripojiti Srbiji u okviru tzv. “srpskog sveta”. Istovremeno, značajan dio Federacije sanjari o Saudijskoj Arabiji ili povratku majci Turskoj, kao da se radi o novoj verziji orijentalne romantike. Tamošnji Hrvati se u Mostaru hvataju za glavu – ispod novog mosta preko rijeke Neretve, koji je po njihovom mišljenju još ljepši i stariji od originalnog iz 1566. godine, koji su – usput rečeno – sami srušili 1993., a potom ponovno izgradili i otvorili u srpnju 2004. U Srbiji, koja je geopolitički čvorište regije, potpora ulasku u EU već je udarila o dno legitimnosti: prema istraživanju NPSM iz ožujka 2025., na referendumu bi za članstvo glasovalo samo 38,9 posto birača, a protiv čak 43,2 posto. Ostali su neodlučni ili apatični. Umjesto da se Srbija odluči za jasnu zapadnu budućnost, čini se da većinski teži ekvidistanci – strateškom lebdenju između Bruxellesa i Moskve, s jednim okom na europske subvencije, a drugim na ikone pravoslavnog bratstva.
Ali ni unutar Europske unije nije bitno bolje. Kada govorimo o proširenju, govorimo o zajednici koja se još uvijek nije odlučila želi li biti federacija ili skup država. Ta temeljna nejasnoća proteže se već desetljećima i ima vrlo konkretnu povijest: tijekom 2002. i 2003. godine Konvencija o budućnosti Europe pripremala je nacrt europskog ustava. Taj ustav potpisan je 29. listopada 2004. u Rimu, ali za njegovo stupanje na snagu nije bilo dovoljno političkog zamaha – morale su ga ratificirati sve članice EU. Ključni trenutak nastupio je u proljeće 2005., kada su dvije osnivačice Unije – Francuska i Nizozemska – ustav odbacile na referendumima. Francuski birači su ga 29. svibnja 2005. odbacili s gotovo 55 posto protiv, a Nizozemci 1. lipnja iste godine još odlučnije, s oko 62 posto. Time je idejša federacije potonula u birokratski zaborav. Od tada Europska unija više nije ozbiljno pokušala odgovoriti na pitanje što zapravo želi biti – savez država ili zajednica građana. Odsutnost tog odgovora nije samo apstraktni problem za pravnike i birokrate: bez jasnog unutarnjeg identiteta teško je graditi uvjerljivu vanjsku politiku, a još teže širiti projekt koji sam za sebe ne zna kamo ide.
Posebno ne ako o proširenju moraju odlučivati Geert Wilders, pobjednik nizozemskih izbora, koji ni u vlastitoj vladi ne može preuzeti izvršnu funkciju, ili pak Jordan Bardella, zvijezda u usponu desnice, koji bi sa svojih 32 godine mogao postati predsjednik Francuske. Može li itko ozbiljno zamisliti da bi Francuzi na referendumu s oduševljenjem podržali članstvo Bosne i Hercegovine? Ili da bi Nizozemci, koji su spremni zatvoriti vlastite farme u ime ekologije, otvorili vrata Kosovu? Ni Njemačka više ne gleda prema Balkanu. Nova njemačka vlada kao vanjskopolitički i sigurnosni prioritet postavlja učvršćivanje istočnih granica – što znači Kijev i Tbilisi, a ne Beograd i Sarajevo. Balkan je za Berlin postao geopolitička sitnica: emocionalno udaljen, strateški drugorazredan, a iznad svega previše složen za instant rješenja. U europskoj igri moći skliznuo je sa stola – zajedno s drugim neugodnim pitanjima koja je lakše ignorirati nego riješiti.
Ali ovo je trenutak kad moramo prestati lagati – barem sebi. Možda EU doista više nema apetita za proširenje, ali još uvijek ima obvezu prema vlastitoj konsolidaciji. Ako želimo da europski projekt preživi ovo stoljeće, moramo najprije ojačati ono što već imamo. Europska unija nije sama po sebi razumljiva, ali je jedna od najvažnijih civilizacijskih tekovina našeg kontinenta. I kao sve dragocjene stvari, treba njegu, disciplinu i prije svega sposobnost razlikovanja bitnog od nebitnog. Između deklarativnih vrijednosti i operativne stvarnosti. Ako je dosad proširenje bilo instrument stabilizacije, sada stabilizacija mora postati instrument opstanka. EU ponovno mora znati tko je, zašto postoji i što želi postići. Ako to ne uspije, proširenje će provesti druge sile. I to ne po briselskim pravilima, nego s ruskom logikom ili kineskim kreditom. Balkan, ako išta, uči ovu povijesnu lekciju.
Jer Balkan nije šala. Bio je, jest i ostat će bure baruta. To nije metafora, to je geografija. Tu se dodiruju tektonske ploče po kojima se prije tisuću šesto godina raspalo Rimsko Carstvo – i po kojima se ljudi tuku otad. Ako Bruxelles to ne razumije, trebao bi pogledati kartu – ili povijesni priručnik. I premda se Zapad često zgraža nad balkanskim strastima, istina je da se Europa najčešće sjeti Balkana tek kada počne dimiti. Mir koji danas imamo nije rezultat europske diplomacije, već američke vojne prisutnosti. Stabilnost regije nije institucionalna, već kontrolirana – i to oružjem. Kad bi SAD sutra zatvorile Camp Bondsteel na Kosovu, brzo bismo shvatili koliko je tanka kora mira po kojoj hodamo. Ta baza može primiti do 7.000 vojnika i civilnog osoblja, raspoređenih u 300 zgrada povezanih s 25 kilometara cesta i 52 helidroma na 955 hektara površine. Cijela slovenska vojska ima, zajedno s pričuvom, nešto više od 7.000 pripadnika, hrvatska možda dvostruko više. Toliko o tome. Zato nama, koji živimo na rubu Zapadnog Balkana, ne smije biti svejedno. Ne samo zbog stabilnosti regije, nego zbog nas samih. Jer ako ponovno eksplodira, prvo će pogoditi nas. I to više neće biti događaj za CNN, nego za sirene civilne zaštite. Zemlje Europske unije danas nemaju unutarnju volju za proširenje. Zemlje Zapadnog Balkana nemaju zajedničku volju za integraciju. Projekt, kako je zamišljen, je zastao. No to ne znači da mora zastati i smisao. Europska ideja nije mrtva – mrtva je samo njena birokratska forma. I upravo zato je vrijeme za nešto bolje od još jedne laži.
Vrijeme je za novu iskrenost. Za trijeznu viziju koja će priznati da Europa više ne može obećavati budućnost u koju ni sama ne vjeruje. Ali može početi graditi nešto novo – ne grandioznu arhitekturu proširenja, nego postupno, organsko ispreplitanje interesa, ljudi, projekata, veza. Ne s fiksacijom na članstvo, već s fokusom na međuovisnost i suradnju. Prvo regionalno. Onda europski. To nije spasenje koje pada s neba. To je spasenje koje treba iskopati iz ruševina vlastitih iluzija. Neće biti lako, neće biti brzo i neće biti veličanstveno. Ali dogodit će se – ako barem jedna strana uspije prihvatiti istinu kao polazište, a ne kao poraz. Ako priznanje stvarnog stanja postane početak nečeg novog, a ne kraj nade. Europa se rodila iz pepela. Balkan se uvijek iznova dizao iz krvi. Možda je sada vrijeme da se zajedno probude iz laži.