Već godinama ljetujem na pustom otoku. Tu provodim mjesec do dva, okružena obitelji. Na otoku nema automobila, priroda je čudesna, a zalazak sunca izgleda kao iz reklame. Kako je ljeto i nitko ništa ne radi, sadržaj dana svodi se na – jesti, piti i družiti se. Jedino, ja se ne družim. Odnosno, družim se tek malo. Moji dani na otoku su plivanje, čitanje, šetnja, kuhanje. Vrijeme provodim s mamom i tatom, s djecom (kad ih vidim, oni naime imaju buran društveni život na otoku) i s mužem. On mi je dobro društvo, kao i roditelji. Povremeno nam netko svrati na čašu bijelog vina. To volimo. Ponekad i mi nekamo odemo. No, uglavnom sjedimo u našem gustom vrtu i slušamo zrikavce. U čemu je onda problem?
Svako se toliko pitam, griješim li. Je li druženje, poput tjelesne aktivnosti, nešto na što se treba natjerati, a poslije ti je drago? Jesam li se toliko navikla na samovanje na otoku da sam zaboravila koliko je dobro stalno izlaziti? Općenito, ne samo na otoku, bih li češće trebala provoditi večeri izvan kuće? Istina je da nisam sigurna. Ponekad vjerujem da me do ovoga dovela samo lijenost. Da sam se iz komocije sve više zatvorila u kuću. No, je li ono što se nudi izvan mog vrta doista vrijedno izlaska?
Iako nikad nisam bila sklona tulumarenju, sada, više nego ikad, nemam volje za neke stvari. Nemam volje slušati ljude koji me ne zanimaju. Koliko god to pokušavala osvijestiti, i dalje sam „people pleaser“, što znači da, ako me zateknete na nekom tulumu i poželite mi ispričati svoju životnu priču – pažljivo ću vas saslušati. Postavljat ću i podpitanja. S interesom ću pratiti vaše probleme. Ljudi općenito vole pričati o sebi, a kad naiđu na nekoga tko ih sluša – pričaju dugo. Problem je što me to u ovoj fazi umori. Iako su takvi razgovori ponekad zanimljivi i inspirativni, najčešće ipak nisu. Za to nemam volje.
Nemam volje ići na koncerte ili na mjesta gdje se pušta glazba. Iako mnogi glazbu shvaćaju vrlo ozbiljno i ona im je iznimno važna, meni je oduvijek bila samo nešto što stvara atmosferu. Nisam joj toliko posvećena da mi bude sadržaj sama po sebi. Ideja izlaska kojem je glazba glavni cilj nikad me nije privlačila (ljudi me u čudu gledaju kad to kažem). Ni za to nemam volje.
Nemam volje ići na mjesta gdje nikoga ne poznajem. Više nisam u godinama u kojima nužno širim svoje krugove. Iako je uvijek vrijedno upoznati nove, zanimljive ljude, po mojem se iskustvu to rijetko događa na tulumima punim nepoznatih. Danas, da bih se s nekim zbližila, trebamo biti u komornoj situaciji. Moramo moći razgovarati, pronaći zajedničku točku i zajedno se nečemu nasmijati. To je jedini put do novih prijateljstava u ovoj fazi života. Što se tiče poznanika, njih imam dovoljno i nemam pretjerane volje za nove.
Nemam volje ići na mjesta gdje se bez razmišljanja pije i jede. Nimalo to ne osuđujem, čak pomalo zavidim ljudima koji mogu neplanirano popiti čašu vina, pojesti kolač, družiti se uz hranu na koju nisu računali. Ja si to, nažalost, ne mogu priuštiti, pa si večer uz čašu vina dopuštam samo povremeno. Gotovo nikad neplanirano. Gotovo nikad usput, onako – zašto ne, pa ajmo još jednu, pa ajde još malo… Ni za to nemam volje.
Nemam volje raditi stvari koje me ne zanimaju (ići na izlete, izložbe, rođendane…) jer ima dovoljno onih koje me zanimaju. A vrijeme je ograničeno. Treba ga čuvati za ono što nas veseli i ispunjava. Kada sam na otoku, imam volje svako jutro nazvati svoju mamu i s njom razgovarati sat vremena. Živi pet minuta od mene, ali ja ju ipak svakoga jutra nazovem. Za mene je to najbolji mogući početak dana. Moja mama je moj psiholog (i inače psiholog) i uvijek zanimljiv sugovornik. Svaki razgovor s njom me veseli.
Imam volje satima razgovarati sa svojim prijateljicama, vrlo često telefonom (jer sam na otoku). Zanimaju me njihovi životi, njihovi problemi i njihova veselja. Imam volje družiti se u malim skupinama, s ljudima koji su inspirativni i energični. Vesele me poduzetni ljudi, oni koji imaju mišljenje i planove, koji slušaju, a ne samo govore. Za takve interakcije imam puno volje. Imam i veliku volju za druženje oko stola, iako si to ne mogu priuštiti često, pa takve obroke pažljivo biram. Na pustom otoku imam volje i za prirodu. Nigdje ona nije tako blizu kao na moru – ovdje sam u nju doslovno uronjena i u tome uživam. Nikada ni jedan ulazak u more nisam doživjela kao gubitak vremena.
Čemu onda ovo promišljanje, kad tako jasno nabrajam za što imam, a za što nemam volje? Povremeno, u šetnji, čujem ljude kako se glasno smiju ili ih vidim kako sjede oko stola, i pitam se jesam li u pravu. Bih li trebala više izlaziti, više ugošćavati, više se izlagati? Na kraju dolazim do zaključka da ispunjen život traži trud. Ništa ne dolazi samo od sebe. Ništa. Biti zadovoljan u svojem vrtu ili biti sretan okružen ljudima s čašom vina u ruci – odluka je rezultat promišljanja i balansa. Mislim da trajno bježanje u druženje biraju ljudi koji nisu sretni sami sa sobom, ali i trajno sjedenje među svoja četiri zida također implicira bijeg. Vjerujem da se treba potruditi i izazvati, ponekad u samoći, ponekad u društvu. Zato je možda vrijeme da ipak izađem van iz vrta.