Kada sam se prije 4,5 godine preselila u Nizozemsku, imala sam jedan jasan cilj. Moj sin, tj. njegovo zdravlje, skrb i školovanje prilagođeno njegovim potrebama bili su na apsolutno prvom mjestu. Usudila bih se reći – primarni i gotovo jedini razlog našeg preseljenja. Naravno, činjenica da se selimo u državu najsretnije djece na svijetu bila je samo dodatan plus.
Zaputili smo se pomalo naivno, veselo, puni elana i velikih planova. I Nizozemska nas nije razočarala – mali gradić u kojem živimo krase identične, preslatke kućice, svaka travka i cvjetić su na svom mjestu, kriminal gotovo ne postoji, a jedina buka je pokoji “cin” zvona bicikla. Polako, ali sigurno, našli smo tamo svoje mjesto pod suncem, naučili jezik (neki više – neki manje 🙂), našli prijatelje i stvorili našu malu zajednicu. Život je spor, miran i ugodan. Sve dok se ne vratimo “kući” za praznike.
Čim sletimo, zapljusne me buka – ponajviše buka glasova koji pričaju na jeziku koji savršeno razumijem. Stotine glasova na aerodromu više nisu stopljene u jedan “white noise” šum koji se ne trudim razumjeti, nego izviru male čestice razgovora koje me intrigiraju. Netko dolazi po nas i vozi nas kod bake; kreće tisuću zagrljaja i pusa. Hrvati su puno topliji od Nizozemaca pa sam se pomalo odvikla od zagrljaja i poljubaca baš sa svakime, i odjednom shvaćam kako je “fino” kad te netko stalno grli.
Kuća već miriše na domaću juhu i kreću dva tjedna u kojima baš ni u jednom trenu nitko nije gladan. Mislim da smo svi svjesni koliko se u Hrvatskoj dobro jede, ali ponajviše smo toga svjesni mi koji smo se odselili na sjever. Mekani slanci uz mladi sir za doručak, domaće kobasice, čvarci (ili “mali pohanci”, kako su ih nazvala moja djeca) za međuobrok, sočna teletina s domaćim krumpirima za ručak i barem šest vrsta sitnih kolačića za desert. Baka koja svakih pet minuta pita jesmo li gladni. Miris smoga koji mi je u ovom trenu draži od mirisa polja tulipana.
Kao pravi expati, naravno, svaki se put naručimo na sve moguće pretrage. Obavljamo zubare, preglede koljena, leđa, laboratorijske pretrage… vadimo putovnice i osobne iskaznice. Ove me godine začudilo kako sve odjednom ide glatko – u policiji postoje redomati, a i tete na šalteru su jako ljubazne. Gotovo nigdje nisam čekala, a jedino što me svakodnevno živcira je gužva na cestama i nedostatak parkinga.
Moja djeca, koja se kod kuće muče s hrvatskom rečeničnom strukturom i nedostatkom vokabulara, odjednom postaju virtuozi hrvatskog jezika. Moja kći piše dnevnik na hrvatskom umjesto na nizozemskom i bez problema čita. Kao da je kratkotrajno uranjanje u hrvatski jezik za 180 stupnjeva promijenilo njihovo znanje istog.
Ne moram uopće ići u dućan jer su se bake pobrinule za sve, ali kad ipak odem, uživam u poznatim okusima, mirisima i ambalažama. Obavezno posjećujem dm i želim kupiti baš sve proizvode, ali me ograničena avionska prtljaga sprječava u tom naumu. Idem u kazalište i kino na hrvatskom. Smijem se iskreno i od srca, bez da šale moram “skužavati” iz konteksta.
A onda su tu – prijatelji. Nalazim se s prijateljicama iz srednje škole i vrijeme se instantno vraća 25 godina unazad. Tri sata prođu kao tri minute, pa se šećemo po shopping centru i smijemo se kao djevojčice. Pozdravljam ih hrabro i uz smijeh, ali kad dođem doma, oči su mi pune suza jer ne znam kada ću ih opet vidjeti. Propustila sam trudnoće, djecu, prohodavanja i prekide, svađe i mirenja i nisam bila tu gotovo ni jednom kad su me trebale.
A kada dođe vrijeme za povratak, zapuhne me onaj poznati gorko-slatki osjećaj. Vraćam se kući, a dom je sada Nizozemska. Tamo je sve po mom, sve je uređeno, mirno i baš kako treba. Neću imati 40 obaveza na dan i padati s nogu u 8 navečer. Ali rupa u srcu svake je godine sve veća i ništa, baš ništa, ne može zamijeniti osjećaj doma i topline obitelji. I koliko god život “vani” bio prekrasan, uvijek ću hodati ispod malenog oblaka koji me tu i tamo poškropi, a ponekad i malo jačom kišom. Srećom, u Nizozemskoj imamo dobre kabanice, ali ja ću uvijek žaliti za Šestinskim kišobranom.