Izrael je desetljećima bio sinonim za malu državu s iznimnom sposobnošću preživljavanja. Na temelju priče o holokaustu, uzajamne potpore židovske dijaspore i njezine veze s matičnom državom, u kombinaciji visoke tehnologije, vojne učinkovitosti i demokratske tradicije, stvorio je ugledni kapital kojemu je zavidio cijeli svijet. Čak i kada je djelovao oštro, okruživala ga je aura Davidove borbe protiv Golijata. Benjamin Netanjahu tu je baštinu prokockao.
Optuženi premijer
Podsjetimo: Netanjahu je optužen za korupciju, prijevaru i zlouporabu povjerenja. Tik pred odlučujućim ročištima na sudu bio je političar stjeran u kut. A onda je došao 7. listopada 2023. Napad Hamasa bio je katastrofa za izraelsku sigurnost: u nekoliko sati ubijeno je više od 1.200 ljudi, većinom civila, među njima djece i staraca; tisuće su ranjene, više od dvjesto oteto kao taoci. Bio je to najveći pojedinačni pokolj Židova nakon holokausta.
Paradoks povijesti je da je tragedija Netanjahuu otvorila politički izlaz u nuždi. Država, gurnuta u ratno stanje, nakratko je zaboravila na njegove sudske procese. Nije čudno da su se pojavile teorije zavjere – preokret je bio previše nalik hollywoodskom scenariju iz filma Wag the Dog, gdje vlast prikriva domaće probleme izmišljenim ratom. Ali ovaj rat, nažalost, nije fikcija, već stvarnost koja nadilazi ljudsku maštu – horor koji ćemo pamtiti kao nesporni zločin protiv čovječnosti i gotovo sigurno kao genocid.
Događaji 7. listopada 2023., kada je Hamas izveo brutalne napade, povijesno su diskreditirali izraelske obavještajne službe – nekoć simbol besprijekornosti i razlog divljenja. Ako je Mossad bio globalna ikona učinkovitosti, danas je sinonim za iznenađenje, podcjenjivanje i promašene prioritete. To je bio trenutak kada je puknuo mit o Izraelu kao nepobjedivom i sveznajućem sigurnosnom aparatu.
Nevjerodostojna država
9. rujna 2025. izraelske su rakete pale u blizini Dohe, glavnog grada Katara, u neuspjelom pokušaju atentata na visoke dužnosnike i glavne pregovarače Hamasa. Ubijeni su krivi. Još jedna pogreška obavještajnih službi i blamaža kojom je Netanjahu zabio nož u leđa Abrahamovim sporazumima – jednom od najvećih vanjskopolitičkih postignuća prvog mandata Donalda Trumpa. Ti su sporazumi 2020. otvorili novo poglavlje na Bliskom istoku: Izrael je nakon desetljeća normalizirao odnose s nekoliko arapskih država (Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Maroko, Sudan). Bio je to povijesni pomak od vječne neprijateljstva prema pragmatičnoj suradnji koja je obećavala mirniju budućnost.
Raketiranjem Dohe Netanjahu je pokazao da mu za ta postignuća nije stalo – i da je spreman ugroziti čak i one mostove koji su se tek počeli graditi. To nije bila samo vojna eskalacija, već diplomatska katastrofa koja je Izrael prikazala kao nepredvidljivog partnera. Katar za SAD ima strateški značaj, što se u Jeruzalemu dobro zna. U toj maloj zemlji nalazi se najveća američka vojna baza u regiji – Al Udeid Air Base, ključna za operacije na Bliskom istoku i šire. Katar je istodobno važan energetski igrač i diplomatski posrednik u brojnim krizama. Napadati Katar znači posredno ugrožavati interese SAD-a, što je za Izrael, tradicionalno ovisan o američkoj potpori, politički kratkovidno i opasno ponašanje.
Nakon raketiranja Netanjahu se javno hvalio da ne isključuje daljnje napade na Hamas, gdje god bili. No Trump mu je morao zavrnuti ruku iza leđa i prisiliti ga da se službeno ispriča katarskom premijeru Muhammedu bin Abdulrahmanu Al Thaniju te mu obeća da se ništa slično više nikada neće ponoviti. Ali nijedna ozbiljna država neće si dopustiti da mu povjeruje.
Netanjahu, međutim, nije nevjerodostojnim učinio samo Izrael, već i SAD. I to će imati dugoročnije posljedice. Bliskoistočni emirati i kraljevine svoju su sigurnost vezali uz SAD i za to skupo plaćaju: prilikom posljednjeg Trumpova posjeta Dohi u svibnju 2025. Katar je SAD-u obećao ugovore vrijedne 243,5 milijardi američkih dolara, a već ranije podario Boeing 747 za novi predsjednički avion Air Force One. Vrijednost – sitnica: oko 400 milijuna dolara. Zajedno su arapske zaljevske države (Saudijska Arabija, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati) tijekom prvog Trumpova vanjskopolitičkog puta u svibnju 2025. SAD-u obećale poslove vrijedne više od 2 bilijuna američkih dolara. Ako SAD za sav taj novac Katru nisu osigurale sigurnost zračnog prostora, onda se na njih ne može osloniti.
Samo osam dana nakon izraelskog raketiranja Katara u Rijad, glavni grad najveće i najbogatije zaljevske kraljevine Saudijske Arabije, stigao je pakistanski premijer Shehbaz Sharif i dvije su države potpisale Sporazum o uzajamnoj obrani. Pakistan je zasad još jedina muslimanska država s atomskom bombom. Ima je i Izrael. Sigurnosna arhitektura Bliskog istoka nepovratno se promijenila. Emiri i kraljevi još će dugo pljeskati Amerikancima, ali će istodobno graditi vlastite vojne kapacitete. Po europski: graditi vlastitu otpornost.
Cijena: izgubljeni prijatelji
Iako Izrael još uvijek ima čvrste saveznike u SAD-u, i ondje se sve glasnije govori o uvjetovanoj vojnoj pomoći. U Europi simpatija gotovo da više i nema. Ugled koji je Izrael imao kao visokotehnološko, kulturno raznoliko i demokratsko društvo zamijenio je dojam militarizirane, cinične i moralno prazne države.
Pod Netanjahuovim vodstvom Izrael je od države koja je izazivala divljenje postao država koja sve češće izaziva ogorčenje. Umjesto da njeguje priču o demokratskoj oazi na Bliskom istoku, pretvorio ju je u priču o vojsci koja bombardira djecu, o vladi koja svjesno potkopava mirovna rješenja i o politici koja ne mari za saveznike.
7. listopada 2023. bio je vrhunac međunarodnih simpatija prema Židovima i njihovoj državi, Izraelu. Kada je Netanjahu tragediju i zločin iskoristio za vlastiti politički opstanak i sadističko iživljavanje nad civilnim stanovništvom Gaze, simpatija se počela osipati, a nezaustavljivo ju zamjenjuje antipatija. Pri tome dobivaju Palestinci: do 2022. Palestinu je priznavalo 138 država članica UN-a, danas ih je 157, među njima Australija, Francuska, Kanada, Slovenija, Španjolska i Velika Britanija. Time je ta igra završena: Palestina će u sljedećem desetljeću biti država s teritorijem, granicama i stanovništvom. Onaj dio izraelske politike koji je sanjao o Velikom Izraelu na putu je prema smetlištu povijesti. 29. rujna 2025. u Bijeloj kući Donald Trump predstavio je svoj novi mirovni sporazum o Gazi u dvadeset točaka. Posve je jasno da gubi strpljenje s prijateljem Bibijem i da će se Izrael morati zaustaviti. Slijedit će komedija zabuna – ali bolja od tragedije sustavnog ubijanja.
Zločin i pogreška
Za genocidni pokolj koji je Netanjahu počinio u Gazi, i sve ostale gluposti koje uz to radi, vrijedi parafrazirati Josepha Fouchéa (1759.–1820.), bivšeg jakobinca, revolucionara i prije svega znamenitog ministra policije u doba Napoleona Bonapartea, koji je smaknuće vojvode d’Enghiena (1804.) komentirao riječima: »To nije zločin, to je pogreška« (Ce n’est pas un crime, c’est une faute). U politici je, naime, često gore napraviti pogrešku nego zločin, jer se pogreške plaćaju političkim posljedicama. (Za zločine, pak, možete dobiti i Nobelovu nagradu za mir.)
Ono što Netanjahu posljednje dvije godine radi u Gazi jest i zločin i pogreška. Izrael će političke posljedice plaćati desetljećima, a cijena će biti golema. Ugled se gradi desetljećima, a gubi u trenutku.