Kada sam zamišljala Šest, ključna ideja bila mi je fokusirati se na pozitivne aspekte života – zanimljiva iskustva, ugodne doživljaje i inspirativne ljude. Vjerujem da je gledati svijet s vedrije strane izazov na kojem bismo svi trebali raditi više. Nekima to uspijeva bolje nego drugima, a upravo me takvi ljudi najviše zanimaju. Jedna od njih je Martina Validžić. Novinarka, voditeljica, urednica – žena koju godinama pratim na ekranu. Uvijek s neodoljivim osmijehom i zaraznom vedrinom. Sjećam je se iz raznih emisija, od Glamour Caffea do novijih dokumentaraca. Nepretenciozna, opuštena, nasmijana i izvrsna, djelovala mi je kao da je savladala algoritam sreće. I onda su došli Sretni gradovi. Osim što je emisija postala hit i pokazala mi neke gradove u potpuno novom svjetlu, veseli me što je Martina njome zasluženo došla u fokus. A ona (kako sama kaže) samo nastavlja raditi ono što oduvijek radi. Sviđa mi se što netko s 25 godina karijere može postati hit, sviđa mi se odlična emisija Sretni gradovi, a najviše od svega – sviđa mi se Martina. Pa sam je pozvala na kavu.
Za početak me zanima – nisi po obrazovanju novinarka, ali si od početka novinarka?
Tako je. Kad sam upisivala fakultet, bila sam u dilemi hoću li na novinarstvo ili kroatistiku na Filozofskom fakultetu. Upala sam na oba studija i onda, naravno, nastala je dilema – što odabrati? Moja profesorica hrvatskog jezika inzistirala je da odem na kroatistiku jer sam u srednjoj školi voljela pisati, moji su sastavi završavali na natjecanjima. Rekla mi je: “Imaš tu žicu, ali možda bi ti bilo dobro da odeš na kroatistiku – imat ćeš još jedan segment u svom obrazovanju.” Kasnije mi je to stvarno koristilo, jer se na kroatistici puno čita. I dan-danas iz knjiga naučim puno više nego s interneta. Kako se kaže, nije sve gugljivo.
Ipak, ljubav prema novinarstvu je presudila?
Da. Kad sam bila apsolventica na kroatistici, vidjela sam telop na tadašnjem OTV-u: “Tražimo novinare za poljoprivrednu emisiju.”
Nemoj zafrkavati…
Da, poljoprivredna emisija! Zvala se Obećana zemlja, urednik je bio Josip Kelemen, koji je danas poznat po inicijativi Halo, inspektore. Otišla sam na audiciju i prošla. Na OTV-u sam radila kao novinarka, vodila Serbus Zagreb, naučila montirati, a po potrebi bih uskočila i u studio na kameru. Bila sam i snimateljica i radijska voditeljica. Prošla sam sve segmente proizvodnje – tako da mi nitko ne može reći da nešto ne znam. Moram znati kako se montira, kako se snima. Ne kažem da sam u tome savršena, ali osnovne stvari znam.
Povod za razgovor mi je bio dojam da si zadovoljna životom.
To je stvarno istina. Ne znam otkud to dolazi. Vjerojatno sam kao mala upala u bačvu s rakijom, kao Obelix. Oduvijek sam bila veseljko, smijalica i radoznalo dijete – znatiželjno i bujne mašte. Uvijek brdo prijatelja oko mene. Svi su se lijepili na mene kao pčele na med. I ja na njih. Odrastala sam na zagrebačkoj Savici, u radničkom kvartu. Mi smo bili “banda” s ulice, uvijek vani. Ili bih bila kod bake i djeda na selu, s tamošnjom ekipom. Svi smo se družili, organizirali predstave. Mislim da se taj mozaik iskustava u meni složio tako da se mogu veseliti i selu i gradu i ulici. A ako treba, otići ću i na crveni tepih razgovarati sa zvijezdama. Sve mi je zanimljivo. Da mogu, živjela bih 200 godina. Mislim da je život prekratak da bi se stiglo doživjeti sve što svijet nudi. Samo proputovati cijeli svijet! Toliko me toga zanima.
Misliš da si se s takvim stavom prema životu rodila?
Mislim da je to kombinacija. Biti pozitivan je odluka. Naravno, imam i ja dane kad sam loše – melankolična ili tužna. Onda si namjerno puštam depresivne pjesme, isplačem se, obrišem suze, otresnem prašinu i idem dalje. Mislim da je to bolje nego forsirati se da budeš dobro kad nisi. Tad se povučem, ostanem doma. Ne želim ljudima kvariti raspoloženje. Radije ću to sama preraditi – ili ću otići u teretanu i ispucati se tamo.
Dugo se već baviš novinarstvom. Gdje si sve radila?
Na OTV-u, dvaput na Novoj TV – sve to kao vanjska suradnica – a onda sam došla u Glamour Caffe kod pokojnog Siniše Svilana. On mi je bio jedan od najvažnijih urednika, iako ih je bilo nekoliko od kojih sam stvarno puno naučila. Josip Kelemen, Robert Naprta, Andrej Rora, Siniša Svilan i Joško Martinović – to su urednici koji su najviše ulagali u nas svojim mentorskim radom i pokroviteljskim pristupom. Pomalo smo ih se čak i bojali. Nema tapšanja po ramenu i glancanja ega. Ako nešto ne valja – ne valja i bok. Danas tog pristupa nema, ili ga možda ima, ali ga ja ne vidim. Moraš se malo očeličiti, moraš doživjeti kritiku. Ne možeš kroz život samo dobivati potvrdu da je sve super, a da ti iza leđa govore da nije dobro. Jer kako ćeš onda naučiti? U lošim danima najviše učiš.
Toliko godina u istom poslu – nije ti dosadno?
Možda zato što raditi na televiziji znači da ti nijedan dan u životu neće biti isti. Nikad ne znaš što te čeka. Bilo da si na terenu ili u montaži – svaki dan je nova vijest, nova osoba, nova lokacija. A i svaki tim s kojim radiš je drugačiji. Posebno na HRT-u imaš priliku okušati se u raznim televizijskim formatima – od izvještavanja s terena, reportaža, uređivanja i vođenja emisija, do pisanja scenarija i osmišljavanja vlastitih projekata. Mogućnosti su brojne. Uz to, devet godina sam bila radijska voditeljica na Drugom programu Hrvatskog radija, tako da mi se sve to nekako dobro ispreplelo. Nikad mi nije bilo dosadno. Osim u jednom trenutku – negdje prije korone. Osjećala sam da moj potencijal nije iskorišten. Čak sam razmišljala da odem s televizije. I onda se dogodila korona. Većina emisija se privremeno ukinula, radila sam Školu na trećem, što mi je bilo zabavno jer sam barem nešto radila. Onda su me kolege iz sportske redakcije pitali bih li išla s njima u Tokio.
I to ti je dalo novi vjetar u leđa?
Totalno! Tokio 2021., pa Peking – Zimske olimpijske igre, pa serijal Inshallah Qatar, pa Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru. Volim sport. Već sam 2006. bila na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. To mi je bilo vatreno krštenje – raditi u takvim uvjetima i luđačkom tempu. I onda sam shvatila da ja to mogu. Da sam adrenalinski ovisnik. Najbolje funkcioniram u pet do dvanaest. Sigurno u psihologiji postoji naziv za takve ljude. I još sam veliki ekstrovert. Najbolje radim u masi. Kad dođem na stadion, mene nije strah navijača. Kolege su me čak pitali kako mi nije neugodno, jer su neke novinarke doživjele loša iskustva. Ali meni je to prirodno. Puno mojih prijatelja iz djetinjstva su Bad Blue Boysi, Torcida. Cijeli život smo išli na rock koncerte i utakmice – to je moj svijet.
Sve su te emisije dovele do Sretnih gradova. Jesi li ih sama predložila?
Da, sama. Nakon što sam napravila mini serijal Inshallah Qatar, koji je bio neka vrsta zagrijavanja. Imali smo skromne produkcijske uvjete – jedna kamera. Produkcijski nije izgledalo kao sada, ali mislim da je sadržajno bilo dobro. Ljudima se svidjelo, bila je dobra gledanost i pozitivne reakcije. Šefovi su tada rekli: “Ako je ovo tako dobro, dajmo joj još nešto.” Pitali su imam li kakvu ideju. Ja uvijek zapisujem stvari u bilješke – pjesme, ljude, članke. Tako sam naišla na jedan tekst o sretnim gradovima i pomislila: “Ovo je super tema!” U međuvremenu sam dobila knjigu o hygge konceptu sreće. Skandinavci su mi nevjerojatno zanimljivi – pomalo neobičan narod koji funkcionira sjajno. Zašto to ne bismo istražili na licu mjesta? Sve sam to raspisala i predložila popis gradova – neki su bili na top listama, neki su odabrani zbog kvalitete života. I prošlo mi je. Iskreno, iznenadilo me koliko je to buknulo nakon 25 godina rada. Jer ja na ovaj način radim oduvijek. Kad gledam svoje stare reportaže iz Glamour Caffea, to nije ništa drugačije. Ali većina ljudi to tada nije pratila jer nisam bila toliko prisutna na ekranu. Glamour Caffe i Špica su išli kasno navečer. Bila sam često iza kamere. Zato mi je zanimljivo kako je baš ovo sada odjeknulo.
Što je sretan grad?
Ne treba taj naziv shvatiti doslovno, jer apsolutna sreća ne postoji. To je samo metafora, simbolika. Mislim da i ljudi u Africi, s poderanim tenisicama i tri majice, mogu biti sretni dok cijeli dan igraju nogomet s djecom iz sela. Ne možemo sreću gledati samo kroz uređeni sustav. Danska je, recimo, sjajno organizirana – ljudi ne moraju u banke, socijalni i zdravstveni sustav su im sređeni. Ali istovremeno imaju velik postotak depresije i ovisnosti o alkoholu. Sreća nije samo novac i uredno posložen život.
S druge strane, neki su mi rekli: “Kako može išta biti sretno u Americi?” Amerika je intrigantna. I oni koji je ne vole, pogledat će emisiju. To je uvijek tako – čak malo više pratiš ono što te živcira. Meni je kod Amerikanaca fascinantan taj neslomljivi duh. Oni se ne daju. Hodaju ponosno, makar im grad bio u raspadu. Htjela sam staviti naglasak na pozitivu, iako u Americi nisam mogla ne spomenuti beskućnike, žene koje su još uvijek diskriminirane, probleme s ravnopravnošću.
Možda mi je Amerika zanimljiva jer sam generacija X. Mi nismo imali Instagram, Facebook, TikTok, YouTube… čak ni kompjutere. Naši prozori u svijet bili su filmovi, glazbeni spotovi i kazete. Zaljubljeno sam gledala Briljantin, Kosu, Warriorse – htjela sam biti dio bande. Rocky je bio obiteljski film, svi smo navijali za njega. Moje sestre i ja snimale smo spotove s MTV-ja, pregledavale VHS kazete, kopirale stil. Pitala sam se: “Zašto je kod nas sve sivo, a kod njih je sve puno boja?” Ta američka estetika mi je ostala urezana i zato me Amerika uvijek fascinira.
Kod mene sve u životu ima soundtrack, glazba mi je nevjerojatno važna. To mi je možda jedna od najvažnijih sporednih stvari u životu. Zato mi je bila dilema – Nashville ili New Orleans. Nashville je danas glazbeni centar Amerike, više to nije LA. Svi veliki glazbenici, sve velike izdavačke kuće su tamo. Moraš biti u Nashvilleu ako želiš uspjeti na glazbenoj sceni. Pa sam rekla – “Ajmo Nashville!” New York mi je bio najteži za napraviti. Svi misle da ga znaju, čak i ako nikad nisu bili. Filmovi, ikonografija – sve im je poznato. Zato sam išla putevima Warriorsa, mog omiljenog filma. Bronx, prave četvrti, mjesta gdje ljudi zaista žive.
Koji bi grad sljedeći željela snimiti? Ili koja tri?
Melbourne. Ne znam zašto, ali svi koji su bili kažu da je to raj za umjetnike, gastro scenu, glazbu. Australija ima sjajnu klimu – čini mi se kao top destinacija. Seoul mi je isto jako zanimljiv. Volim Aziju. Volim i Južnu Ameriku. Rio. Ima vremena… Živjet ću 200 godina!
A što radiš da živiš smireno, zdravo i sretno – i doživiš 200 godina?
Toliko bih živjela samo ako bi i svi moji dragi ljudi isto toliko živjeli. I da se možemo smijati i prisjećati kako smo bili budale na nekim tulumima. Ljudi se često suzdržavaju – ne žele ispasti glupi na tulumima, ne žele previše šaliti, drže se rezervirano. A ja mislim da baš trebaš nekad ispasti bedak! Smijati se sam sebi, prisjetiti se kako si bio blesav – i biti si super. Ljudi se ne bi trebali doživljavati previše ozbiljno. Ja prva za sebe kažem da imam sto mana. Užasno sam samokritična, ali me nije briga kako izgledam. Meni je bitnije kakvu sam emociju dobila iz razgovora nego stoji li mi frizura savršeno u kadru. Na terenu sam cijele dane, ne moram biti napirlitana. Ako ideš raditi predsjedničke izbore, naravno da moraš biti sređen. Ali ja razgovaram s ljudima koje srećem na ulici. Prije će se oni otvoriti meni, koja izgledam kao oni, nego nekoj novinarki u odijelu s fen frizurom.
Kako paziš na sebe? Vježbanje ti je očito važno.
Kad bi ljudi samo znali koliko je to dobar osjećaj, svi bi vježbali! Ali do toga moraš doći. Prva dva mjeseca sigurno nećeš uživati u tome. Svi pričaju samo o mršavljenju, gubitku kila… a meni je trening nešto drugo. Kad vježbam – letim. Na terenu si ponekad napravim mini trening od dvadesetak minuta, samo da se prokrvim.
Voliš jesti?
Veliki sam foodie i nema toga što neću probati! Nekad doma upalim 24Kitchen – to mi je relaksacija, sve je tamo tako lijepo. Volim isprobavati sve okuse. Možda mi se nešto ne svidi, ali uvijek ću barem probati.
Što je za tebe dobar dan?
Vježbanje, dobra hrana, glazba, prijatelji. Baš sam sretna i zahvalna što imam toliko dobrih prijatelja. Nemam jednu najbolju prijateljicu – imam puno sjajnih prijateljica i prijatelja. Imam prekrasne dvije sestre, mamu, tatu, psa. Moji ljudi su moja sreća. Ali i ljudi koji nisu moji – kada mi se netko nasmiješi u prolazu, to mi je prekrasno. Kad mi susjeda u liftu zaželi dobar dan – to je lijepo.
Kako se nosiš s kritikama?
Donedavno nisam imala hejterskih komentara. Ili barem nisu dolazili do mene. Ali naravno, ne možeš se svakome svidjeti. Neki dan sam pročitala: “Kad dobiješ hejtere, to ti je kompliment. To znači da nisi people pleaser, da imaš svoj stav.” I to je istina. Naravno, pogodi te kritika – pitaš se: “Što sam sad ljudima napravila?” Ali ne moraš se svima svidjeti. Ja nikad u životu nisam napisala ružan komentar o nekome. Naravno da postoje ljudi koji mi se ne sviđaju, ali zašto bih se njima zamarala? Ne možeš voljeti sve ljude, ali možeš birati koliko ćeš ih puštati u svoju blizinu. Ako netko širi negativnu energiju, maknem se.
Što bi željela za tri godine? Isto ili nešto novo? Psa?
Voljela bih imati psa, ali kako živim sama, bilo bi mi žao životinje kad odem na teren. A što bih htjela? Možda će zvučati ludo, ali voljela bih napisati scenarij za igrani film. Imam neku ideju u glavi. Voljela bih raditi na filmu. Od realnijih želja – voljela bih snimiti još jednu sezonu Sretnih gradova. A ako ne to, imam još dva-tri projekta koja sam napisala i koja čekaju. Ako nešto od toga bude, bit ću sretna. Ali najvažnije – voljela bih i dalje biti zdrava, s ljudima koje volim. I da bude puno dobre glazbe i dobre hrane.
