Već godinama istražujem zadovoljstvo na poslu. Posao čini velik dio našeg života i ako smo na poslu nezadovoljni, teško ćemo u životu biti sretni. Čini se da su mlađe generacije sposobnije povući granicu između radnog i neradnog dijela dana. Podrazumijevaju da je ravnoteža važna i bolje brane svoj duševni mir. Moja generacija u tome nije bila jednako uspješna. Vrijednosti s kojima smo odrasli bile su drugačije. Raditi disciplinirano, puno i lojalno smatralo se normom. Sigurnost radnog mjesta bila je važan faktor. Vremena su se promijenila, ali naš odnos prema poslu često je ostao isti. Rezultat je da mnogi među nama, uključujući i mene, osjećaju da više dajemo nego što dobivamo. Kao u lošem braku u kojem nas partner ne cijeni, nego nas uzima zdravo za gotovo i ignorira.
U idealnom svijetu svi bismo imali poslove u kojima smo dobri i u kojima uživamo. Poslodavci bi nas cijenili i dobro plaćali, a mi bismo imali uravnotežen odnos života i posla. U tom bismo se svijetu svaki dan budili zadovoljni što nas čeka novi radni dan i s lakoćom pozdravljali kolege koji bi, redom, bili sjajni ljudi. Idealnog svijeta, međutim, nema. Čak i kada postoje faze zadovoljstva, one se izmjenjuju s razdobljima u kojima nam posao ide na živce. Ponekad do te mjere da bismo najradije dali otkaz. No taj luksuz nemamo uvijek.
Mnogi među nama ostaju na radnom mjestu i onda kada bi trebali otići. Ponekad nemamo izbora. Ponekad smo komotni i nismo spremni na neizvjesnost promjene. Često se bojimo. A ponekad jednostavno odustanemo. To odustajanje sve je češće i ima svoje ime. Tiho povlačenje (quiet quitting) znači odustajanje od svega što prelazi osnovnu, jasno definiranu obvezu posla. Najčešći povodi su preopterećenost, stalno produljivanje radnog vremena, ignoriranje granica, loše ili nestabilno vodstvo, nejednak tretman, osjećaj zamjenjivosti te situacije u kojima se nagrađuje poslušnost, a ne kvaliteta. Kada takvi obrasci postanu pravilo, tiho povlačenje postaje racionalan odgovor.
Već me neko vrijeme muči što učiniti u takvim situacijama. Moj je interes istraživački, ali i osoban. Odgoj, kao i moja priroda, govore mi da u svemu treba dati maksimum. Zadatke treba shvaćati ozbiljno i odgovorno, posao obavljati temeljito i biti poštena. No što kada ne zanimamo vlastitog poslodavca, a ne možemo ga promijeniti? Prijateljici u lošem braku uvijek bih savjetovala razvod. Ali to ponekad doista nije moguće, odnosno moguće je, ali je cijena previsoka. Slično vrijedi i za posao. Vjerujem da svatko treba pronaći zvanje, poslodavca i okruženje u kojem se osjeća dobro i razvija. Ali ako razvod u ovom trenutku nije opcija, postoji nekoliko načina kako sačuvati mir.
Prvo, treba naučiti postaviti jasne granice i dosljedno ih čuvati. Dobar primjer je poštivanje radnog vremena. Naravno, nisu svi poslovi isti i sve je manje klasičnog radnog vremena od devet do pet. No unutar okvira vlastitog posla svatko zna što se od njega formalno očekuje. Više od toga nije nužno davati.
Drugo, treba prestati obavljati emocionalni i organizacijski rad koji nitko ne priznaje niti plaća. Kada se traže volonteri za zadatke koji nisu dio opisa posla, prihvatite ih samo ako vas doista vesele. U suprotnom ćete se osjećati nezadovoljno i frustrirano te zamjerati kolegama koji se nisu javili. Oni, zapravo, nisu ni za što krivi. Samo bolje čuvaju svoj mir.
Treće, iz rasporeda treba ukloniti sve što nema stvarnog učinka. Ovo je mnogima iznimno teško. Brojni se zadaci obavljaju zbog tradicije, inercije ili nepromišljenosti. Svaki sastanak koji ne završi jasnim zaključcima i uputama je uzaludan. Svaki izvještaj koji završi u ladici je nepotreban. Ovaj korak zahtijeva trud, ali donosi iznimnu korist.
Četvrto, treba naučiti reći ne bez dodatnih objašnjenja. Neki s tim nemaju problema, ali mnogima koji žele svima ugoditi to je gotovo nemoguća misija. Ovu lekciju i sama teško usvajam. Pod ne bez objašnjenja ne mislim na ispričavajuće, uvjetno ne koje zapravo znači možda. Mislim na jasno i konačno ne, bez dodatnih pojašnjenja. Teško je, ali se isplati.
Peto, energiju treba usmjeravati samo na ono što utječe na plaću, mir ili razvoj. Davno sam s prijateljicama podijelila meme koji kaže: “if it doesn’t give you income, inspiration or orgasms, don’t do it”. Odavno sam naučila ne nasjedati na objašnjenje da nešto trebam preuzeti jer mi to dobro ide. Treba i drugima dati priliku.
Šesto, odnos prema poslu treba prilagoditi načinu na koji se posao odnosi prema nama. Ako ne dobivamo priznanje za dodatni trud, nema razloga ulagati ga. Ako nas nadređeni ne pitaju za mišljenje, poruka je jasna. Naše mišljenje nije važno. Zato je vlastitu angažiranost, volju i inspiraciju pametnije potražiti drugdje.
I konačno, sedmo, energiju treba preusmjeriti na vlastito zdravlje, odnose i buduće prilike. Umjesto dodatnih radnih sati, bolje je vrijeme uložiti u pripremu za novu karijeru, u fizičku kondiciju ili u odnose koji su nam važni. Ako ste tip koji lojalno izgara za vlastitu organizaciju, a pritom se osjeća neviđenom, vrijeme je da prestanete očekivati promjenu od poslodavca i da je počnete očekivati od sebe. To je jedini put prema stvarnom zadovoljstvu.
Kao i u svemu što pišem na Šest, motiviraju me vlastiti problemi i dvojbe. Često je lakše pisati i savjetovati nego doista primijeniti. No vjerujem da je prvi korak svake promjene jasno definirati što točno želimo promijeniti. Tek tada stvari imaju šansu krenuti nabolje.