Danas je 12. svibnja. Drugi ponedjeljak u svibnju. Rođendan moje prijateljice Petre. Sunčan, miran dan. I dan na koji sam trebala postati drugi put majka, ali iz bolnice sam se vratila sama. Bez ulaska u previše detalja, radi se o porodu u 22. tjednu trudnoće. To je tjedan u kojem mogućnost preživljavanja novorođenčeta, nažalost, i dalje u većini slučajeva ne postoji. Budući da je trudnoća prešla 21. tjedan za jedan dan, prema važećim zakonima u Hrvatskoj imala sam pravo na rodiljni dopust u trajanju od tri mjeseca. Pravo koje mnoge žene u sličnoj situaciji – ako se gubitak dogodio nekoliko dana ranije – ne ostvaruju. Rodila sam još dvoje djece. Proživjela sam još nekoliko ozbiljnih trauma. Uvjeravala sam se da je 12. svibnja samo još jedan dan. “To nije ništa, jedna od četiri žene doživi gubitak trudnoće ili djeteta”, govorila sam sebi, uvjerena da sam već sve prošla. No kad dođe taj dan, osjećam nemir. Operem sve prozore u kući. Ne znam bih li sjela, stajala ili hodala u krug. Pojedem sve što imam u kući. Rođendan prijateljici još nisam čestitala, jer nemam snage za čestitke. I onda se zapitam: gdje sam spremila svoju bol?
Jedan od najnevidljivijih oblika tuge je onaj koji dolazi nakon gubitka djeteta tijekom trudnoće ili neposredno nakon poroda. Unatoč tomu što je riječ o duboko traumatičnom iskustvu, o toj se boli rijetko govori. Ona se često gura pod tepih, omotana frazama poput „dogodi se svima“ ili „barem znaš da možeš zatrudnjeti“. Statistika pokazuje da otprilike jedna od četiri žene tijekom života doživi gubitak trudnoće – bilo spontani pobačaj, izvanmaterničnu trudnoću, medicinski izazvani prekid ili mrtvorođenje. Unatoč toj učestalosti, gubitak se često prešućuje. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, čak 85% žena koje su doživjele pobačaj osjećaju da njihova tuga nije dovoljno prepoznata, a mnoge ne dobiju adekvatnu psihološku podršku.
U nekim zemljama, uključujući Hrvatsku, pravo na porodiljni dopust nakon kasnog spontanog pobačaja postoji tek nakon 20. tjedna trudnoće – što znači da žena koja izgubi dijete u 21. tjednu ima zakonski drugačiji status nego ona koja isto doživi nekoliko dana kasnije. Nema prava na dopust, financijsku pomoć ili stručno vođenu podršku – iako joj je tijelo jednako prošlo kroz porod, a srce jednako kroz gubitak. Trauma pobačaja nije isključivo fizička. Istraživanja pokazuju da oko 29% žena nakon spontanog pobačaja razvije simptome posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a), dok se depresivni simptomi javljaju kod oko 38% žena u prva tri mjeseca nakon gubitka. Mnoge osjećaju krivnju, sram, izolaciju i nelagodu pri svakodnevnim susretima u kojima neupućenim poznanicima moraju objasniti svoju situaciju.
Jedna od četiri priprema poklon za rođenje nečijeg djeteta, a kod kuće u tišini pije tablete za zaustavljanje mlijeka.
Jedna od četiri sprema sićušnu dječju robicu u vreću, bez pompe, i odnosi je kad nitko ne vidi.
Jedna od četiri spušta pogled kad je netko na ulici veselo upita: “Kako je beba?”
I gotovo svaka čuje iste rečenice: “To se događa, nije to ništa strašno. I susjeda je imala tri pobačaja. Bit će još djece.”
No nije stvar u mogućnosti nove trudnoće. Nije stvar ni u broju tjedana. Stvar je u boli – fizičkoj i psihičkoj – koju žene u tišini spremaju u najskrivenije dijelove sebe. U društvu koje često ne zna kako reagirati, a još češće ne želi slušati. Nedavno mi je jedna medicinska sestra koja je radila kod nas rekla da je trudna. Tiho mi je rekla da je bila trudna ranije te godine, ali “nije dobro završilo”. U trenutku kada mi je rekla u kojem se mjesecu to dogodilo – shvatila sam da je tada redovito dolazila na posao. Nije propustila niti jednu smjenu. I pomislila sam – da je slomila ruku, svi bi znali. Da je imala upalu pluća, ostala bi kod kuće. Ali zbog ove vrste boli, žene dolaze na posao, svojski se trudeći da ne izazivaju nikome nelagodu svojom tugom.
Jedna od četiri možda je vaša prijateljica. Ili kolegica. Ili sestra. Ili vi.
Nažalost, u većini radnih i društvenih sredina, žena s takvim iskustvom često se osjeća kao da mora „nastaviti kao da se ništa nije dogodilo“. Rečenice poput “bar imaš jedno dijete”, „mlada si, bit će još djece“ ili „nije bilo suđeno“ ne liječe – one umanjuju. One ne ostavljaju prostor za tugu. Mislim da sam nakon svog gubitka čula baš sve takve rečenice. I, iako znam da su izgovorene u najboljoj namjeri, nisam se mogla oteti dojmu da sugovornik jedva čeka da razgovor završi. A zapravo bi jednostavno “žao mi je” ili “kako si?” puno više pomoglo. Zapravo, u trenucima kada vam netko kaže da je izgubio trudnoću, ponašajte se kao da kaže da je slomio koljeno. Sigurno ne biste rekli – pa dobro, imaš još jedno. Gubitak trudnoće nije samo biološki. On je prekid snova, planova i projekcija budućnosti. I kao takav, zaslužuje svoje vrijeme, prostor i poštovanje. Vrijeme je da prestanemo šutjeti o toj boli. Da je ne skrivamo, ne minimiziramo, ne relativiziramo. Jer ako jedna od četiri žene nosi ovu tugu – to više nije osobna priča. To je društvena tišina koju treba razbiti.
A gdje si ti spremila svoju bol?