
Zašto se osjećamo tako loše kad nam je tako dobro?
Mnogi ljudi izjednačavaju sreću s osjećajem zadovoljstva. Sreću vide kao stalno stanje užitka i zadovoljstva, dok se u istraživanjima sreća često definira po tome koliko smo zadovoljni smjerom kojim je naš život krenuo. Na taj način sreća se može gledati više kao dugoročni osjećaj svrhe nego kao konstantan osjećaj ugode. Ako se slažete s ovom definicijom i želite učiniti sve što možete da budete sretni, Hansen preporuča ignorirati sreću. Što se manje brinemo o njoj, to su veće šanse da ćemo je pronaći.
Mozak se sastoji od 86 milijardni stanica i stvara složene mreže koje upravljaju cijelim tijelom pohranjujući informacije za koje bi bilo potrebno 11 000 knjižnica. Informacije iz tih knjižnica možemo izvući u djeliću sekunde i to čak i ako su prošla desetljeća otkad smo ih pohranili. Ako naš um može riješiti tako složene zadatke, zašto ne može postići da se osjećamo fantastično cijelo vrijeme? Ova je zagonetka još složenija kada uzmemo u obzir da živimo u doba nevjerojatnog obilja. Živimo dulje i zdravije nego ikada prije, a svuda oko nas dostupno je ogromno kolektivno znanje i sadržaj. Unatoč tome, mnogi među nama se bore s mentalnim zdravljem. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da 284 milijuna ljudi na svijetu ima anksiozni poremećaj, dok 280 milijuna pati od depresije. Strahuje se da će depresija u roku od nekoliko godina stvoriti veće globalno opterećenje bolestima nego bilo koja druga bolest. Pa, zašto se osjećamo tako loše kad nam je tako dobro?
Što je sreća?
Naši su životi sastavljeni od niza trenutaka, velikih i malih, i naši mozgovi uspoređuju ono što se događa s njihovim vlastitim predviđanjima. Kada su Britanci upitani o vlastitom fizičkom zdravlju u proljeće 2021. godine, broj onih koji su se smatrali u dobrom zdravlju povećao se u odnosu na prethodnu godinu. Međutim, činjenica je da zdravlje ljudi zapravo nije bilo bolje tijekom pandemije 2020. godine. Naprotiv, mnogi su izvještavali o pogoršanju zdravlja, dok je zdravstveni sustav bio preopterećen pandemijom. Kako su medijski izvještaji o preopterećenim jedinicama intenzivne njege bili svakodnevna pojava, ljudi više nisu bolove u leđima doživljavali kao velik problem. Naime, neurobiološki smo programirani uspoređivati sve što doživljavamo s našim očekivanjima i predviđanjima.
Kao i Hansen, vjerujem da je velik dio naše sreće skriven u pojmu expectation management (upravljanje očekivanjima). Ukoliko očekujete nerealno mnogo, čak će vas i odlični rezultati razočarati. Tek posljednjih godina usvajam tezu da moram bolje upravljati svojim očekivanjima. Moram pažljivije procijeniti što mi neka situacija može donijeti i moram više cijeniti dobre rezultate.
Za razliku od većine stvari kojima težimo, gdje veći trud donosi bolje rezultate, kod sreće je suprotno. Što više težimo sreći, to je veći rizik da će nam izmaknuti iz ruku. Ali osim ignoriranja sreće, postoji li nešto što možemo učiniti da bismo bili sretni? Ovdje oklijevam spekulirati, djelomično zato što ono što djeluje za mene ne mora nužno djelovati i za nekog drugog. No, kao i Hansen, vjerujem da je jedno od najopasnijih zabluda u modernom društvu ta da je sreća niz beskonačnih radosnih iskustava. Nemamo pojma kako su naši preci gledali na sreću, ali vrlo je vjerojatno da lovci-sakupljači koji su lutali afričkim savanama nisu smatrali da niz beskrajnih radosnih iskustava čini život ispunjenim. Tijekom gotovo cijele ljudske povijesti, naša trenutna vizija sreće bila bi toliko apsurdna da ne bi ni bila shvaćena ozbiljno.
Sreća nije u težnji za stalnim stanjem savršenog života, niti u umanjivanju važnosti izazova s kojima se suočavamo. No ne može se reći da praktičnost i materijalni faktori ne igraju nikakvu ulogu u sreći. Osjećaju sreće najviše doprinosi kombinacija pozitivnih iskustava, ali i dublji uvid u sebe, uvid u ono što je značajno i kako te kvalitete možete razviti i podijeliti s drugima. Kada u tome uspijemo, postajemo dio nečega većeg i u tom procesu osjećamo sreću kao rezultat. Ukratko, sreću ne treba gledati kao cilj sam po sebi, već kao dio šireg konteksta. Stvari koje su dovoljno značajne da nam daju razlog da živimo, te „zašto”, vjerojatno su brojne koliko i ljudi na ovom svijetu, ali jedno je sigurno: konstantna radost nije jedna od njih. Sreća je nusproizvod koji se pojavljuje kad prestanete razmišljati o njoj i umjesto toga se fokusirate na nešto što vam se čini smislenim.

Hansenovih (i mojih) devet glavnih uvida:
- Prema Hansenu nismo evoluirali za zdravlje ili sreću, već za preživljavanje i reprodukciju. Osjećati se sjajno cijelo vrijeme je nerealističan cilj. Jednostavno nismo stvoreni na taj način. S time se potpuno slažem. Možda bismo trebali naučiti da je sreća povremen doživljaj sa svrhom, a od svakog svojeg dana bolje bi bilo očekivati nešto drugo, na primjer – spokoj i mir.
- Hansen kaže kako osjećaji nastaju kada mozak kombinira ono što se događa unutar nas s onim što se događa oko nas. Unutarnje stanje tijela ima veću ulogu u našim osjećajima nego što većina ljudi misli. S time se također potpuno slažem. Kada sebe promatramo kao fizička bića sa svrhom održavanja života, onda i mentalni i emotivni procesi imaju više smisla.
- On također zaključuju kako su tjeskoba i depresija često normalan dio ljudske prirode i ne znače oštećenje ili bolest. S time se ne slažem u potpunosti. Naravno, da se svi ponekad osjećamo loše i naravno da ljudi koji osjećaju depresiju nisu oštećeni, no ne mislim da mentalne izazove treba normalizirati. Nije svaka tuga depresija i nije svatko prepun traume.
- Hansen smatra da razgovor o traumatskim događajima u sigurnom okruženju znači da ta sjećanja mogu biti promijenjena i postati manje prijeteća. Kao i kod njegovog prethodnog uvida, slažem se samo djelomično. Čini mi se da bismo trebali prestati normalizirati pojam traume. Nije svaki izazov odrastanja trauma i nije svatko od nas prošao strašna stanja. Pripisati vlastiti neuspjeh prevelikim roditeljskim očekivanjima je jednostavno. I loše za nas.
- Nedostatak sna, dugotrajni stres, sjedilački način života i izlaganje lažnim slikama ljudi na društvenim mrežama riskiraju slanje signala koje mozak tumači kao nadolazeću opasnost ili osobnu nedostatnost. Tada reagira govoreći vam da se povučete i osjećate loše. S prvim dijelom ovog uvida se slažem i iz vlastitog iskustva znam da je zanemarivanje fizičkog zdravlja put u tjeskobu. Što se tiče osjećaja manje vrijednosti potaknutog društvenim mrežama imam više dvojbe. Zdrava slika o sebi trebala bi nas zaštititi od takvih usporedbi.
- Tjelesna aktivnost štiti od depresije i tjeskobe. Kao i prethodno, moram se složiti. Meni sigurno nije lako natjerati se na tjelesnu aktivnost, ali kada to činim osjećam se neizmjerno bolje.
- Usamljenost je povezana s nizom bolesti. Nekoliko bliskih prijatelja vjerojatno je bolje za vaše zdravlje nego veliki broj površnih poznanika. Prvi dio ovog uvida je jako važan i potpuno točan. Ne radimo svi dovoljno na izbjegavanju usamljenosti. No, nisam sigurna treba li nam više ili manje prijatelja i poznanika. Različiti smo i trebaju nam različite stvari. Svakako se slažem da je potrebno aktivno raditi na vezama s ljudima koji nas okružuju i u to je potrebno uložiti značajan trud.
- Geni su važni, ali okolina je često važnija. Nemojte vjerovati da je nešto genetski određeno i da to znači da je nepromjenjivo. Način na koji živite svoj život utječe na to kako vaš mozak funkcionira. S ovim se uvidom slažem. Ne vjerujem u defetističku predaju opravdanu genetskim predispozicijama. Ako nam je priroda dodijelila slabe mišiće, time više moramo raditi na njihovom jačanju.
- Zaboravite na sreću! Očekivanje da ćete uvijek biti sretni nije samo iscrpljujuće i nerealno – može imati upravo suprotan učinak. Ovo je suština Hansenove knjige i s njome se slažem u potpunosti. Većina ljudi oko mene niti ne očekuje stalnu sreću. No svi smo skloni očekivati više od realnog i onda biti razočarani.
Anders Hansen The Happiness cure