Kad sam imala oko dvadeset godina, mama mi je kupila knjigu Ljubav nije dovoljna. Ne sjećam se točno detalja, ali radilo se o nekakvom priručniku koji objašnjava zašto sama ljubav, iako temeljna, nije dovoljna za uspješan brak. Čitajući tu knjigu, razmišljala sam kako zapravo može odvesti čitatelja na stranputicu – potaknuti ga na pretjeranu analizu potencijalnog partnera, a pritom ga udaljiti od same srži odnosa – ljubavi.
Da, smatram se jako sretnom što se moj suprug i ja slažemo u većini stvari: temeljne vrijednosti su nam iste, imamo vrlo sličan pogled na financije, odgoj djece, te zdravu i otvorenu komunikaciju. No kad je bilo teško – a bilo je teško više puta nego što sam očekivala – u središtu svega bila je čista, iskrena ljubav.
U svog sam se muža zaljubila na našem prvom “službenom” spoju. Zvuči idilično, dok ne znate da smo se prije toga poznavali barem pet godina – bili smo u istom društvu, na istim tulumima i izlascima, i praktički se nismo primjećivali. Išli smo i na isti fakultet, ali naš je odnos bio toliko površan da bi moj budući suprug često izbjegavao hodnik kojim sam ja išla, kako ne bi morao sâm sa mnom upasti u neko beznačajno čavrljanje.
I onda, odjednom – na jednom od tih tuluma – počeli smo pričati o kiflicama koje sam ja ispekla i donijela u kutiji za cipele (jer je to, valjda, normalno kad imaš 20?). Nekoliko dana kasnije otišli smo na prvu kavu i ja sam odmah znala da je to – to.
No naša priča nije išla tako brzo kao moje zaljubljivanje. Bilo je tu još stotine spojeva, putovanja, koncerata i izlazaka. Kad smo se odlučili na brak, bili smo zajedno oko četiri godine, a ta je odluka bila toliko prirodna i sigurna da nije postojalo ni zrno sumnje. Na dan našeg vjenčanja sjalo je sunce, nebo je bilo posebno plavo i stapalo se s Jarunskim jezerom iza naših leđa dok smo nazdravljali šampanjcem s gostima.
I onda je krenuo život. I iako se ponekad čini kao da smo već proživjeli barem četrnaest života zajedno, istina je da još nismo ni zakoračili u četrdesete, a naš je brak tek napunio prvo desetljeće. U tih deset godina imala sam dovoljno prilika i vremena razmišljati o našem odnosu i došla do jednog zaključka: zapravo mislim da su kompatibilne razlike u karakteru ono što je iznimno važno za uspješan odnos.
Kada mene počnu mučiti utopijske, anksiozne misli – moj je suprug uvijek staložen i razuman. Moje ludilo smiruje realnim scenarijima i logičnim rečenicama. I na kraju, razum pobijedi. Kada se on pak uljulja u svoju stabilnost i baš mu je dobro tu gdje jest, moja torpedo-osobnost pokrene barem šesnaest projekata kako bismo unaprijedili sadašnjost ili budućnost. Kada jednom od nas odgoj djece postane previše, drugi neće poslati djecu u sobu, nego će svog partnera poslati na hlađenje i preuzeti sve na sebe.
Smiješno mi je koliko me ljudi percipira kao snažnu i hrabru osobu, jer vodim ispunjen i sretan život unatoč nekoliko ozbiljnih prepreka koje su mi se dogodile. A ja sam zapravo – najmanje hrabra osoba koju poznajem. Bojim se popravka zuba i odgađam zubara do besvijesti, iako znam da me neće boljeti. Bojim se liječničkih pregleda. Svu sam djecu rodila pod epiduralnom, i to je bilo prvo što sam tražila kad sam kročila u rađaonu. Jedan je porod završio hitnim carskim rezom, a tada sam tražila da me uspavaju – jer sam se svega bojala.
Bojim se pustiti djecu samu u školu, pa moja kći hoda s dva GPS trackera. Bojim se interneta, društvenih mreža i online nasilja, pa moja najstarija kći ima telefon na tipke – bez interneta – dok svi njezini prijatelji imaju pametne telefone. Bojim se pokrenuti vlastiti posao – imam već gotovo spreman web koji nikad neću lansirati. Pitajte moje kolege s fakulteta – reći će vam da sam se bojala ama baš svakog ispita, panično poskakivala pred dvoranom i u zadnjim trenucima pokušavala naučiti još koju rečenicu iz skripte, živcirajući sve oko sebe.
Razlog zašto izvana izgledam hrabro, zapravo je vrlo jednostavan – to je moj jedan, singularni sustav podrške koji imam kod kuće. I koji neće biti baš jako sretan kad shvati da je cijeli ovaj tekst o NJEMU i OSJEĆAJIMA (oprosti!).
Ne postoji ništa ljepše od toga da imaš nekoga na svojoj strani. Nekoga tko će biti tu kad je najteže, prva osoba koju ćeš nazvati kad na cesti vidiš čudnu pticu – ali i kad ti se život urušava pred očima. Nekoga tko će čitati svaki tvoj tekst prije nego ga pošalješ urednici – i neće uvijek reći da mu je super. Nekoga tko će podržati tvoje blesave hobije, ali i upozoriti ako prijeđu granicu razuma. Tko će, dok pričaš o temama zbog kojih ti krv brže kola, gledati u tebe kao da si najpametnija osoba na svijetu. Nekoga tko misli da si draga. I dobra. I dovoljna.
Često razmišljam što ću savjetovati svojoj djeci kad krenu prve simpatije, prve veze, slomljena srca. Hoću li im reći da – ljubav nije dovoljna? Ili ću im ispričati sve trenutke kad je za nas ljubav – apsolutno bila dovoljna?
Jer kad se sve krene urušavati, ostat ćete samo vas dvoje u središtu te provalije. I ljubav će tada odlučiti – hoćete li svatko tražiti svoj zaklon, ili ćete zajedno graditi sklonište. Hoćete li jedno drugo ostaviti da spasite sebe? Ili ćete ruku pod ruku prokopati put iz lavine i dočekati sunce koje će otopiti snijeg.
Ljubav možda nije uvijek dovoljna – ali kad jest, vrijedi više od svega.
