Imam kćer. Za nju želim sve ono što želi svaki otac: da bude slobodna, uspješna, samostalna i poštovana. Želim joj svijet u kojem joj nitko neće postavljati prepreke zbog spola, u kojem će moći birati svoj put bez straha i bez predrasuda. Ali imam i sina. I za njega želim isto. Da odraste u muškarca koji zna stajati uspravno, voljeti nježno, biti odgovoran i hrabar. A dok svijet počinje otvarati vrata za moju kćer, mom ih sinu tiho zatvara. O tome moramo progovoriti.
Ovaj tekst nije protiv žena. Upravo suprotno. On je za ravnotežu. I za razumijevanje da emancipacija jedne skupine ne znači potiskivanje druge. Ali ako želimo društvo u kojem ćemo svi moći slobodno disati, moramo priznati da smo negdje usput zaboravili na dječake. Na vlastite sinove. U odgoju smo ih ostavili u praznini. Dok smo djevojčice poticali da budu samopouzdane, elokventne, uspješne i slobodne, dječacima smo oduzimali sve ono što je nekoć smatrano muškim: natjecateljstvo, odlučnost, ambiciju. Pažljivo smo im uklonili rubove, ali nismo postavili nove granice. Učili smo ih kako da ne budu opasni, ali ne i kako da budu snažni. Rekli smo im da ne smiju biti nasilni, ali im nismo pokazali kako biti zaštitnici. Rekli smo im da imaju privilegije, ali ne i što da s njima rade. Nismo im dali ni smjer ni smisao. I onda se čudimo što se gube.
Školski sustav, koji je sve više usmjeren na verbalno, emocionalno izražavanje i suradnju, favorizira stereotipizirane „dobre“ djevojčice, dok dječake ostavlja po strani. Djevojčice hvalimo za poslušnost, a dječacima lijepimo dijagnoze poremećaja pažnje. Dvostruka stereotipizacija koja šteti i jednima i drugima. Sve je više mladih muškaraca koji nisu uključeni ni u obrazovanje, ni u rad, ni u odnose. Mnogi od njih ne znaju ni voljeti, ni raditi, ni vjerovati u sebe. I kad pogledaju oko sebe, više ne vide gdje im je mjesto. Ne znaju više kako biti muškarac koji nije ni predator ni luzer. Ta izgubljenost nije samo društveni problem – to je i duševna rana. Statistike pokazuju da su dječaci i mladi muškarci među najugroženijim skupinama kada govorimo o mentalnom zdravlju. Imaju manji pristup podršci, rjeđe traže pomoć, a nalaze se pri vrhu po broju samoubojstava i pokušaja samoubojstva. Tjeskoba, depresija, osjećaj besmisla i usamljenosti postali su stalni pratitelji generacije koja ne nalazi jezik kojim bi izrazila svoju patnju – i ne nalazi društvo koje bi je htjelo čuti.
Potpuno smo feminizirali školstvo i podršku u obrazovnim institucijama. Danas su učiteljice, školske psihologinje, logopedinje i savjetnice gotovo isključivo žene. Nema ništa loše u tome – ali u sustavu više nema ravnoteže. Sam sam se u školi najbolje razumio s profesorima jer su me razumjeli kao dječaka, a ne kao nesavršenu djevojčicu. Moj je sin, i u osnovnoj i u srednjoj školi, više puta bio meta dobronamjernih, ali nepravednih procjena – ženskih psihologinja i logopedinja (sic!) koje su ga „obrađivale“ jer je bio glasan, jer je imao svoje ideje i želio o njima raspravljati. Ukratko, jer nije bio nešto što si one mogu zamisliti kao „dobru djevojčicu“, koja je postala ideal obrazovnog sustava. Sustav koji ne podnosi razliku nije inkluzivan – on je represivan. Ne kažnjava nasilje, nego odstupanje. Dječak koji se nađe u takvom sustavu nema lak izlaz. Može krenuti svojim putem. Može se slomiti. Može potražiti alternativne uzore.
Tako dolazimo do fenomena Andrewa Tatea. Iako je izrazito problematičan – seksističan, narcisoidan i u mnogočemu opasan – on je zapravo simptom, a ne uzrok. Reakcija na prazninu koju smo sami stvorili. Mi smo ti koji smo ostavili generaciju dječaka bez uzora, bez strukture i bez smisla. U razredu mu govorimo da spol ne postoji, da je identitet samo društveni konstrukt i da svaki dan iznova može birati tko i što je. Da je biti muškarac sumnjivo, da je tradicionalno partnerstvo zastarjelo, a razlika među spolovima kulturno uvjetovana predrasuda. A onda mu netko na internetu – konačno – kaže da biti muškarac ipak nešto znači. Da muževnost nije bolest. Da hrabrost, odlučnost, tjelesna snaga, zaštitnički nagon i želja za postignućima nisu sramotni ostaci patrijarhata, nego osobine koje imaju smisla. I tamo, u tom digitalnom vakuumu, gdje sjedi sam sa slušalicama na ušima, prvi put čuje nešto što zvuči kao istina. Što zvuči kao struktura. Kao odgovor. Ne nužno ispravan – ali barem nekakav. Dok su mu škola, mediji i institucije objašnjavali što sve ne smije biti i kako mora šutjeti, pojavi se netko tko mu daje dopuštenje da uopće postoji.
Nema ništa loše u tome da dječak voli djevojku – i obrnuto. Spolnost nije nasilje, nego nešto lijepo. Eros nije grijeh, nego izraz povezanosti, bliskosti i povjerenja. Ali ako mlade učimo da je spol opasan, da je privlačnost sumnjiva i da je svaki nagon dokaz unutarnjeg nasilja, dobit ćemo generaciju koja će se ili potisnuti ili eksplodirati. Nećemo, međutim, dobiti ni zdrave odnose, ni sretne ljude, ni djecu. Vrijednosti koje nudi Tate su opasne. Ali opasno je i to što u našem društvu gotovo nitko ne nudi alternativnu verziju muževnosti koja bi bila istovremeno čvrsta i odgovorna, odlučna i suosjećajna. Opasno je što smo prebrzo odustali od očinstva kao uzora, od autoriteta kao oslonca, od muškosti kao vrijednosti. Opasno je što smo u nastojanju za pravednošću zaboravili ne samo na sinove – zaboravili smo što znači biti odrasli muškarac. Simbolički vakuum koji smo stvorili ispunja popularna kultura. A ponekad i sama odražava izgubljenost koju inače poriče.
Jedna od potresnijih prikaza te praznine je televizijska serija Adolescence. U njoj pratimo 13-godišnjeg Jamieja Millera, tihog i usamljenog dječaka kojeg policija uhićuje zbog sumnje u ubojstvo školske kolegice Katie Leonard. Jamie traži pripadnost i smisao koje ne nalazi ni kod kuće ni u školi, pa se povlači na internet – u mračne kutke incel zajednice i mizoginih foruma. Serija s iznimnom suptilnošću prikazuje kako digitalni svijet nudi lažno utočište koje dječakovu izgubljenost na kraju pretvara u tragediju. Priča se produbljuje i u obiteljsku dinamiku te pokazuje kako roditelji, učitelji i institucije nisu znali ili htjeli čuti vapaj za pomoć. Serija Adolescence nije samo ogledalo – ona je upozorenje. I nije slučajno da ju je sistemski BBC, koji je nekada oblikovao generacije, odbio. Umjesto toga, prihvatio ju je Netflix – streaming platforma koja je bliže stvarnosti i osluškuje kako diše zemlja. Dok tradicionalni sustavi šute ili izbjegavaju osjetljive teme, Netflix otvara prostor za raspravu o onome što se događa ispod površine.
Ako ponovno ne damo smisao tome što znači biti muškarac – i žena – spol i identitet ostat će otvorena rana. Ako ponovno ne postavimo smjer, dječaci će bježati onima koji ga barem znaju glumiti. Zato prvo mi – očevi, učitelji, vođe – moramo pronaći vlastitu ravnotežu. Biti uzor, ne kazna. Biti oslonac, ne sjena. I ponovno početi govoriti o hrabrosti, disciplini, odanosti, odgovornosti i zaštiti. Ne kao o privilegijama, nego kao o dužnostima. Ne kao o alatima nadmoći, nego kao o uvjetima povjerenja. Jer – kao što nas uči povijest, a danas i algoritmi – kad više ništa nije istinito, sve je dopušteno.