Erazmo Roterdamski je u svom djelu “Hvalospjev ludosti” zapisao da mudrost ponekad treba masku ludosti kako bi uopće došla do riječi. Upravo tu masku je u utorak, 24. lipnja 2025., podignuo Donald Trump kada je na svojoj mreži Truth Social objavio privatnu poruku glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea: “Donalde, doveli ste nas do zaista, zaista važnog trenutka za Ameriku, Europu i svijet. Postići ćete ono što nijedan američki predsjednik desetljećima nije uspio. Europa će platiti VELIKU cijenu, kako i treba, i to će biti vaša pobjeda.”
Od Pariza do Varšave prolomilo se: “Sramotno!”, “Pogibanje kičice!”, “Trijumf Trumpova egocentrizma!”. Sljedećeg dana Rutte je dodao da je Trump “tata koji ponekad mora koristiti oštre riječi” – i zgražanje je poprimilo novu razinu. Ali samo za one koji ne poznaju Ruttea.
Mark Rutte bio je četiri mandata nizozemski premijer i smatra se političarom na kojeg se ništa ne lijepi. Od listopada 2024. vodi NATO, gdje navigira između 32 čanice i, što je još važnije, između impulsa ega Donalda Trumpa. Ako znaš preživjeti u nizozemskom proporcionalnom labirintu, znaš šaptati gotovo svakome. Pa i Trumpu.
U Rutteovim rečenicama nema ni trunke poniznosti, već nečega sasvim suprotnog: majstorski, gotovo taljerandovski manevar političara koji razumije da ludost ponekad nema protuotrov – osim pohvale. Rutteova poruka je istodobno hvalospjev ludosti i manifest političke lucidnosti. Tko je čita kao gaf, ne razumije da je u svijetu u kojem pravila kroji narcisoidna supersila, ponekad najbolje oružje – kontrolirana ludost.
Rutteova ludost je strateška: nježno uglađena za ego velikog djeteta. Ako je cijena sigurnosti Europske unije nekoliko dopaminskih jackpota u Trumpovoj glavi, vrijedi je platiti – sve dok Europa ne odraste. Trumpova psihologija je jednostavna: hvali ga i dobivaš pažnju, kritiziraj ga i postaješ meta tweeta. Rutte je to shvatio i dopustio mu da javno razotkrije poruku. Umjesto štete, postigao je što je htio: očuvao je američku predanost članak 5, koji Trump voli uvjetovati, izborio dogovor da Europa poveća obrambenu potrošnju na 5 % BDP-a, i nahranio Trumpovu potrebu za pobjedom. Njegov hormonski ovisan ego dobio je osjećaj trijumfa – u zamjenu za stvarne koristi za Europu. To nije bila poniznost, već klasičan jiu-jitsu manevar. Ako se ne možeš izmaknuti oluji, okreni je u svoj vjetar.
Rutte je u svojoj političkoj karijeri već jednom izveo izuzetan pomak, zbog kojeg se vjerojatno u sebi smiješi kad ga danas s ljevice pitaju kako izdvojiti 5 % BDP-a za obranu a da se to ne osjeti na socijalnoj državi. Oni koji poznaju njegov politički opus znaju da se istom smirenom samouvjerenošću, kojom danas uvjerava Europu u potrebu strateške mišićne mase, još prije više od desetljeća upustio u tihu, ali radikalnu redefiniciju uloge države na domaćem terenu.
Godine 2013. na nizozemsko prijestolje sjeo je kralj Willem-Alexander i 17. rujna te godine prvi put svečano otvorio parlamentarnu sezonu. Govor mu je, slično kao što se to događa britanskim monarsima, napisao premijer – Mark Rutte. Ono što je kralj izrekao bilo je – za europski kontekst – revolucionarno. Narodu je jednostavno poručio da klasične države blagostanja više nema. Nizozemska, koja je dugo bila simbol socijalno odgovorne države, taj model više ne može priuštiti. Umjesto toga, pozvao ih je na izgradnju tzv. participativnog društva, u kojem građani, uz sve veća prava, preuzimaju i sve veću odgovornost za sebe. Poruka je bila kristalno jasna: država više nije tvoj roditelj, postaje tvoj partner.
Ono što me u tome najviše fasciniralo nije bila sama poruka, već činjenica koliko je tiho to sve prošlo mimo nas. Kao da nas se ne tiče. Kao da su Nizozemci neka egzotična politička kultura, negdje daleko, s drvenim cipelama i liberalnim stavovima, zanimljivi samo kao ilustracija u udžbenicima političke znanosti. Nismo ih uzeli ozbiljno. Nismo razumjeli da se upravo tamo prvi put izgovorila istina koja sada sve više pritišće i nas: da su devetnaesto i dvadeseto stoljeće sa svojom idejom države koja spašava i štiti, bez obzira na cijenu, polako napustila pozornicu.
Bob Dylan je prije pedeset godina pjevao da se vremena mijenjaju. Danas nam to kroz blijede filmske uloge šapuće Timothée Chalamet. Slično, ali nije isto. Dylan je imao nadu, bijes, energiju ulice i Joan Baez. Chalamet ima ironiju, kolebljivost i osjećaj da dolazi nešto što ne želimo razumjeti, i Kylie Jenner. Upravo u toj atmosferi Mark Rutte ponovno staje pred mnoštvo i poručuje: stvari će od sada biti drugačije. Jednom je to već učinio – i uspjelo mu je. Zašto mu ne bi uspjelo i drugi put?
Od pada Berlinskog zida živjeli smo u iluziji da je meka moć dovoljna. U međuvremenu je Kina postala punokrvna supersila, Indija kuca na vrata kluba, Rusija se probudila kao revanšistička sila, Saudijska Arabija i drugi petrogiganti otvaraju nova polja utjecaja. Europa je ostala geopolitički adolescent: retorički uzvišena, vojno pothranjena i samozadovoljno uvjerena da joj moralna superiornost daje imunitet.
Trump zna pretvoriti goste Bijele kuće u rekvizite. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski to je iskusio na vlastitoj koži. Rutte nije Zelenski; on ne ovisi o jednoj vojnoj tranši, već o psihološkom čipu u Trumpovoj glavi. Objavljena poruka za njega nije sramota, već alat. Ludost bez protuotrova traži hvalospjev, ne zgražanje.
Nedavni sukob s Iranom još je jedan dokaz da nuklearne bojeve glave ostaju najbolji osiguravateljski paket. Da je Ukrajina nakon raspada Sovjetskog Saveza zadržala svoje bojeve glave, Rusija je vjerojatno ne bi napala. U Europskoj uniji nuklearno oružje imaju samo Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo, svi ostali zapravo ovise o Washingtonu. Rasprava o 5 % BDP-a je sitniš u usporedbi s cijenom koju bismo platili ako bi se ruska vojska ponovno kretala zapadno od ukrajinskih granica. Da ne govorimo o tome kome bi sve u srednjoj i zapadnoj Europi moglo pasti na pamet da prisvoji nešto teritorija od manjih i slabijih susjeda. Slovenija i Hrvatska brzo bi se našle na popisu.
Nikada ne smijemo zaboraviti da Nijemci nikada ne propuštaju priliku biti na pogrešnoj strani povijesti. Čini se da im i ovih dana ide prilično dobro. Novi njemački kancelar Friedrich Merz nedavno je izjavio da Izrael za nas obavlja prljav posao na Bliskom istoku. Nije dobro kada to kaže Nijemac, jer Nijemci su poznati po svojoj predanosti u obavljanju takvih „prljavih poslova“. Zato smo ih nekada toliko voljeli da smo im dali čak dvije države. Možda ćemo još požaliti što su opet u jednoj i što sanjaju o tome kako će ponovno s tenkovima krenuti na Moskvu. Povijest se doista ponavlja kao farsa.
U čemu je, dakle, lekcija? Moralni stav bez moći je PR, a ne politika. Floskule o kraju povijesti bile su povijesna sljepoća. Tko razumije osjećaje Donalda Trumpa, drži ruku na prekidaču zapadne sigurnosti. Europa će se morati, s Trumpom ili bez njega, preobraziti u silu koju i drugi shvaćaju ozbiljno.
Možda je to tužna dijagnoza stanja Zapada, ali i pošten podsjetnik: dok europske prijestolnice ne naoružaju svoje proračune, njihovu će sigurnost krojiti horoskopi tuđih ega. A u toj astrologiji Mark Rutte zna čitati bolje od većine suvremenih diplomata.
Neka živi ludost – dok ne dozrije razboritost.