Širenje umjetne inteligencije označava duboku civilizacijsku prekretnicu, usporedivu s poljoprivrednom i industrijskom revolucijom. Promjene koje se događaju nisu ni površne ni privremene, nego strukturne i globalne. Način na koji sada upravljamo ovim prijelaznim razdobljem oblikovat će ekonomske, političke i kulturne odnose desetljećima unaprijed.
Iako na Šest uglavnom pišem o temama koje se tiču stola, zdravlja ili putovanja, činilo mi se da ne mogu preskočiti pitanje umjetne inteligencije. Nedavno sam bila na znanstvenoj konferenciji posvećenoj upravo toj temi i iznenadila se stavovima svojih kolega, profesora. Djelovalo je kao da sam u manjini onih koji s optimizmom promatraju razvoj AI-a i s interesom prate što nam taj novi razvojni skok donosi. Većina ih je ovu tehnološku revoluciju komentirala s podozrenjem i strahom. Kada sam ih pitala čega se točno boje, odgovori su varirali – od „djeca neće razviti kognitivne vještine“ do „AI će preuzeti svijet“. Moram priznati da taj strah ne dijelim.
Naravno, svi smo svjesni da stižu promjene. A promjene, pogotovo ovako nagle, znače i brojne probleme. Iako se primjena umjetne inteligencije u poslovanju još uvijek doživljava kao nadogradnja postojećih sustava, jasno je da ona označava početak razvoja novog načina na koji rad funkcionira – osobito u sektorima koji ovise o organizaciji, komunikaciji i upravljanju resursima. Uvođenje automatiziranih sustava za planiranje, odgovaranje na upite i upravljanje internim procesima omogućuje poduzećima da s manjim brojem zaposlenih postižu veću učinkovitost. Takva rješenja povećavaju produktivnost i smanjuju potrebu za operativnim osobljem, osobito na ulaznim i administrativnim razinama. Umjetna inteligencija ne mijenja samo alate, nego i samu strukturu rada. Ovo je podloga ideje o tome kako će mnogi ljudi ostati bez posla zbog njezina razvoja. I slažem se, hoće. Velike tehnološke kompanije već provode masovna otpuštanja, osobito u uredskim sektorima, ciljano ukidajući pozicije koje se mogu djelomično ili potpuno automatizirati. No je li to nužno loše?
Za razliku od prethodnih tehnoloških revolucija koje su prvenstveno pogađale fizičke i industrijske poslove, ova transformacija najviše prijeti bijelim ovratnicima – osobito u sektorima prava, financija, medija, programiranja, korisničke podrške, marketinga i administracije. Najranjivija su početna radna mjesta na kojima se stjecalo iskustvo i znanje, a koja sustavi umjetne inteligencije već preuzimaju: od pretraživanja dokumenata i izrade analiza do pisanja izvještaja, promotivnih sadržaja i odgovaranja na korisničke upite. Time se narušava ustaljena dinamika profesionalnog razvoja, što doista mijenja mnoge profesije. No, kao i sve dosadašnje revolucije, i ova će dovesti do velikog skoka u razvoju. Naša će djeca učiti, raditi i razmišljati drukčije nego mi.
Naime, iako će se neka radna mjesta, osobito ona koja se temelje na ponavljajućim, strukturiranim zadacima i standardiziranim procedurama, ukinuti, istovremeno će se stvarati i nova. Problem u ovoj fazi razvoja umjetne inteligencije jest to što se tranzicija prema novim poslovnim modelima odvija brže nego što društvo može odgovoriti. Prilike koje dolaze zahtijevaju drugačiji skup vještina i ne nastaju jednakom brzinom kojom prethodna radna mjesta nestaju. Takav nesrazmjer stvara napetost na tržištu rada i dovodi do nesigurnosti među zaposlenima, osobito onima koji se teško prilagođavaju tehnološkim promjenama. Iako povijest pokazuje da tehnološki napredak dugoročno stvara nova područja rada, trenutna dinamika ukazuje na izazovno prijelazno razdoblje u kojem će mnogi ostati bez adekvatnih prilika za zapošljavanje.
Općenito, uvođenje umjetne inteligencije dodatno produbljuje postojeće društvene i ekonomske nejednakosti. Najveće koristi ostvaruju oni koji već raspolažu resursima – kapitalom, obrazovanjem, tehničkim znanjem i pristupom elitnim mrežama. Umjetna inteligencija pogoduje modelu koncentracije moći i utjecaja, u kojem mali broj iznimno uspješnih pojedinaca i organizacija ostvaruje nerazmjerno velike dobitke. Istodobno, širi slojevi radno aktivnog stanovništva, osobito oni koji obavljaju stabilne, ali rutinske i srednje složene poslove, postaju sve ranjiviji. Bez političke i društvene intervencije, umjetna inteligencija lako može postati akcelerator nejednakosti.
U globalnoj utrci za razvoj i primjenu umjetne inteligencije vodeću poziciju drže Sjedinjene Američke Države i Kina, dok Europa zaostaje i suočava se s rizikom gubitka tehnološke i ekonomske relevantnosti. Razlika u tempu prilagodbe između tih regija otkriva dublje strukturne slabosti europskog gospodarstva – uključujući sporiju digitalnu transformaciju, fragmentiranu regulativu i ograničena ulaganja u istraživanje i razvoj. Europa riskira da ostane pasivni promatrač tuđe tehnološke budućnosti.
U takvom kontekstu, budućnost tržišta rada i konkurentnosti ovisit će o sposobnosti država da brzo i učinkovito preoblikuju obrazovne sustave, omoguće prekvalifikaciju radne snage i podrže inovacije bez birokratskih prepreka. Izazov je pronaći ravnotežu između potrebne regulacije i fleksibilnosti koja omogućuje napredak, jer prekomjerno ograničavanje tehnologije može dodatno povećati razliku između predvodnika i onih koji zaostaju. Obrazovanje i fleksibilna politika jedini su odgovor na sve bržu transformaciju rada. Moram priznati da u svojem (akademskom i društvenom) okruženju ne vidim spremnost na takve promjene. U obrazovnom sustavu više se bavimo kontroliranjem korištenja umjetne inteligencije nego osmišljavanjem novih, drugačijih zadataka u kojima bi ona bila koristan alat. Čini mi se da većina mojih kolega, profesora iz prvog pasusa, zapravo želi zadržati status quo – jer im je to lakše nego mijenjati vlastite ustaljene obrasce.
Unatoč svemu ovome – i izazovima i poremećajima koje donosi – umjetna inteligencija nosi potencijal za znatne društvene i gospodarske koristi, pod uvjetom da se njezin razvoj usmjerava odgovorno i dugoročno. Tehnološke revolucije u prošlosti, od mehanizacije poljoprivrede do industrijske proizvodnje, u početku su izazivale nesigurnost i otpor, ali su dugoročno dovele do većeg prosperiteta, otvaranja novih tržišta i transformacije načina života. Umjetna inteligencija može osloboditi ljude rutinskih i mehaničkih zadataka, povećati produktivnost i omogućiti učinkovitije korištenje resursa. Pritom nije riječ samo o uštedi troškova, nego i o prilici da se rad usmjeri na kreativnije, analitičnije i društveno korisnije aktivnosti. Nadam se da će većina u društvu što prije prihvatiti neumitnost razvoja i prepoznati prilike koje umjetna inteligencija otvara.