Voljela bih vjerovati da su svi primijetili da ovo ljeto nisam predala niti jedan tekst, ali istina je da to vjerojatno nije primijetila ni moja vlastita majka. Za slučaj da sam u krivu, krenut ću ovako. Mama, sigurno si primijetila da ovo ljeto nisam pisala. Pitaš se zašto? Odgovor slijedi.
Otkad imam djecu, samo sam jedno ljeto provela radno. Sva ostala ljeta ili sam bila trudna, ili na porodiljnom, ili sam se selila u Nizozemsku pa sam uzela dugi godišnji, a naposljetku sam prestala raditi. I sva ljeta su prošla dosta ok, u kombinaciji druženja s obitelji, odlaska na more i odmora. A onda je došlo – OVO LJETO. Ljeto kada sam zaista osjetila što znači imati troje djece (jer sam prošle godine imala dvoje djece i bebu) i biti udaljen od obitelji.
Moja je najstarija kći ušla u predpubertet bez najave. Kao tornado zapljusnule su nas promjene ponašanja u 4 sekunde, analiziranje vlastitog izgleda u najmanje detalje, sva moja odjeća je ružna, a svi su glupi i dosadni. I dosadno mi je. I gladna sam. Nemamo ništa za jesti i sve je glupo.
Moje srednje dijete ima ozbiljnu dijagnozu, što je samo po sebi drugi par rukava i zahtijeva vrlo precizno planiranje svakog izlaska, plus nošenje teške opreme svuda sa sobom. Osim toga, on je u krasnoj fazi u koju uđu svi šestogodišnjaci – nije više smotani toddler, a nije ni u pubertetu. Dakle, zapravo je dosta drag i simpatičan – svima, osim svojoj starijoj sestri.
Moja je najmanja ovo ljeto napunila dvije godine. Novostečeni dar govora i prve riječi koristi isključivo za naređivanje i urlanje. Vrlo je spretna pa tu vještinu usavršava penjanjem na sve, rastavljanjem stvari, potajnim bježanjem na drugi kraj kuće mimo ogradice za stepenice koju je uspješno razmontirala, a temperament pokazuje tako da, kad završi s jelom, sve ostatke spretnim zamahom frkne ravno na pod.
Ta vesela družina također je odlučila da, iako se međusobno uopće ne vole igrati, ne vole biti ni sami, pa će svo vrijeme isključivo provoditi na donjem katu kuće. Umjesto da koristimo svih 100 kvadrata kuće i vrt, mi smo stalno zgurani samo na prizemlju koje je open space. Djeci genijalno, a ja sam išla na WC 68 puta na dan, samo da bih slušala tišinu nekoliko sekundi.
Ljeto je započelo nadobudno. Odmah prvi dan praznika imali smo proslavu Laninog rođendana, meni je tim povodom došla prijateljica iz Zagreba i sve je bilo veselo i opušteno. Prva dva tjedna iskoristila sam svoju organizacijsku narav do maksimuma: pogledali smo sve filmove u kinu, išli na piknike, u igraonice, u muzeje, izrađivali, crtali, rezali i modelirali… Vrijeme pred ekranima smanjili smo na minimum, a ja sam bila spremna sebi dodijeliti značku najbolje mame na svijetu. “Ha, ha, ha”, rekao je život i natjerao me da se probudim.
Nakon dva tjedna uslijedilo je zasićenje i svi smo svima počeli ići na živce. Tada je moj suprug također bio na odmoru, pa sam tjedan iskoristila da se spakiram za put koji slijedi i malo pobjegnem iz kuće pod izlikom obavljanja raznih nepotrebnih zadataka. Spakirali smo se za odlazak na nizozemsko more i veselo krenuli na put. Iznajmili smo kuću u parku za odmor na obali i djeci priuštili sve što se tamo nudilo: od mirnih odlazaka na pješčane plaže do cirkusa, trampolina, avanturističkog penjanja, bicikliranja, beskrajnih odlazaka na bazen, gaminga, predstava i jahanja. Ali ako pitate moju djecu, bilo je “okej” i kuća je bila malo stara.
Vratili smo se doma deset puta umorniji nego prije tog (pre)skupog odmora. Tada je umor već bio toliki da sam bila spremna istresti sve daljinske, tablete i igraće konzole nasred dnevnog boravka i pustiti da mi YouTube odgaja djecu – samo da mogu popiti kavu dok je još topla. Navečer bih bila toliko iscrpljena od rješavanja svađa, pripreme 150 obroka, izmišljanja aktivnosti da ne bude dosadno i to posebno za svakoga (jer svi imaju različite interese), da bih stavila večeru na stol i umjesto jela otišla leći na pola sata. Senzorna deprivacija bila mi je važnija od jela.
Srećom, pred kraj praznika posjetili su nas prijatelji iz Irske, što je bilo super jer su i djeca i mi dobili društvo. S njima smo se kupali na bazenu, što je izgledalo ovako – četiri odrasla trče za četvero djece koja su u stalnoj opasnosti od utapanja ili ozljeđivanja, a najstarija, koja zna plivati, čuva se sama i ljuta je jer ju nitko ne gleda. Nitko s nikim ne priča, osim što si supružnici dobacuju upute i pitanja: “Jel’ ti imaš X?”, “A gdje je Y?”. Zatim smo roštiljali, što je uključivalo trčanje za djecom po parku dok muškarci peku meso, brzinsko trpanje mesa u sebe dok drugom rukom hranimo malu djecu i dodajemo sok, salvete i ostalo većoj djeci, turbo stresno pospremanje jer se maloj djeci bližilo vrijeme za popodnevni spavanac… Sve u svemu, super opuštajuće aktivnosti uz koje smo se kroz smijeh prisjećali kako smo nekad bili mladi i bez obaveza, a i dalje kukali kako nam je sve teško.
Zadnje dane praznika provela sam odbrojavajući zadnje dane praznika. Svako bih se jutro probudila i uzviknula – još X dana do slobode! A onda bih isto objavila i na društvenim mrežama, da svi znaju i vesele se sa mnom. Iako početak škole za mene znači da ostajem doma sama s dvogodišnjakinjom, to je ipak neusporedivo lakše – evo, cijeli sam ovaj tekst napisala dok se ona igrala sama, tu i tamo nagrađujući moj trud pusom ili pauzom za prematanje (ipak treba imati mjeru u uživanju 😊). Kad je počela škola, svi su dobili nove torbe, a pažljivo pripremljeni obroci smjestili su se u kutije za užinu u njihovim najdražim bojama. Večere su opet uključivale sve članove obitelji, a moj suprug je primijetio da sam se opet počela smijati i šaliti. Dva-tri dana provedena u relativnoj tišini napunila su mi baterije toliko da sam odmah počela smišljati nove projekte i poslovne prilike.
Na kraju dana, koliko god da ih volim (a volim ih beskrajno), realnost je da 24/7 zajedno nije zdravo ni za njih ni za mene. Djeca trebaju školu, prijatelje i strukturu, a ja barem pola sata tišine i samo jednu kavu koja nije hladna. I to je prava ljubav – pustiti ih da budu svoji, a sebi priznati da ipak nisam superturbokul-organski snackovi-montessori igracke- uvijek nasmijana mama. Iskreno, nakon ovog ljeta bila bih spremna za survival reality s divljim životinjama u džungli, i sigurna sam da bih tamo pobjedila… jer me barem lavovi ne bi vukli za rukav tražeći 46. snack nakon ručka (koji, naravno, nije zadovoljio njihovu istančanu paletu). Sretan početak nove školske godine svima – a posebno stay-at-home roditeljima! 😆
