Aristotel je uz Politiku napisao i Retoriku — ne iz književne znatiželje, već kao političko oruđe. Riječ je trebala zaštititi atensku demokraciju od demagogije. Dva tisućljeća kasnije Harold Lasswell učinio je nešto slično: uz svoju definiciju politike kao “tko dobiva što, kada i kako”, postavio je i komunikologiju — kao pitanje “tko kaže što, kojim kanalom, kome i s kakvim učinkom”. Obje znanosti razumio je kao obrambene zidove demokracije. Danas ti zidovi ponovno pucaju.
Politika je naime dinamična i nestabilna stvar. Demokracija postoji samo dok su građani spremni braniti njezin krhki oblik od oligarhije i demagogije. A to nije moguće šutnjom. Branimo je samo ako znamo osjećati, misliti i govoriti bolje od onih koji bi je htjeli podrediti. Veza između vrline, politike i retorike stara je koliko i republika — Kvintilijan je zapisao da dobar govornik može biti samo dobar čovjek koji dobro govori. Danas bi ga ismijavali kao naivnog idealista. A ipak ostaje prijelomna točka: riječ. Neraskidivost politike i jezika, koju je Aristotel postavio kao aksiom, Lasswell je zapečatio u znanost. Bio je predsjednik Američkog politološkog društva, začetnik političke psihologije i jedan od prvih koji je sustavno analizirao javne politike, sadržaje i psihopatologiju vlasti. Njegova rasprava iz 1948., koja definira komunikaciju kao vezu između govornika, kanala, poruke, ciljne publike i učinka, i danas je temeljna shema komunikološke abecede. A više od teorija, njegova pokretačka sila bila je briga — kako spriječiti da politika postane pozornica za one koji nemaju ni znanja ni vrline, samo mikrofon. Lasswella su nazivali Machiavellijem dvadesetog stoljeća i ocem moderne znanosti o propagandi. Bio je strateg psihološkog ratovanja u Drugom svjetskom ratu, istraživao je nacističku i savezničku propagandu, kasnije sovjetsku, hladnoratovsku. Kao Aristotel, znao je da red nije samorazumljiv, da nije dan, već stvoren. Demokracija, upozoravao je, moguća je samo ako su ljudi uravnoteženo uključeni u sigurnost, prihode i poštovanje. Ako jedan ima sve troje, a drugi ništa — imamo oligarhiju, ne republiku. Demokracija, pisao je, nije spontanost, već napor. A taj napor počinje jezikom.
Danas nas, međutim, ne ugrožavaju više samo zloupotrebe vlasti, već zloupotrebe značenja. Ako je Gutenberg ljudima dao glas, internet im je dao megafon. Ali megafon ne razlikuje između himne i krika. Svatko ima pravo reći svoje — ali rijetko tko potrebu slušati druge. Sve više govorimo, sve manje čujemo. Svatko ima istinu, nitko više zajednički jezik. Već dvadesetih godina prošlog stoljeća španjolski filozof José Ortega y Gasset upozorio je na hiperdemokratizaciju modernih društava, u kojima ljudi počinju vjerovati da su sva mišljenja jednako vrijedna i da su oni sami najpametniji i najvažniji. Današnja proliferacija medija i hipermedijatizacija stvaraju informacijski ekosustav u kojem pluralizacija stvaranja i personalizacija potrošnje vode u post-istinu. A post-istina je plodno tlo za identitetsku politiku — raspad communis, zajedničkog prostora značenja, i time i raspad communicatio. U takvom svijetu čeka demagog. Aristotel je znao da demagog nije nužno lažljivac — ali je onaj koji koristi istinu kao oruđe emocionalne nadmoći. A emocije danas vrijede više od činjenica. U svijetu algoritama koji hrane emocije, a ne istine, istina je samo još prepreka za angažman.
Sve to, međutim, ne ostaje u teoriji. Elon Musk kupuje Twitter, preimenuje ga u X i proglašava apsolutnu slobodu govora. Slobodu za koga? Za one koji najglasnije lažu? Jeff Bezos kupuje Washington Post, Mark Zuckerberg personalizira stvarnost za tri milijarde korisnika. Ako je javna sfera digitalna, tko je posjeduje? A tko je može izgubiti? Musk nije iznimka — on je simptom. Tehnološki mesija koji za slobodu proglašava kaos. Ali iza njega krije se logika moći: riječ više nije sredstvo razumijevanja, već sredstvo prevlasti. Engagement je nova valuta: nije važno imaš li pravo, već gledaju li te. A to gledanje određuje sve. Google je zamijenio sveučilište, TikTok sabornicu, ChatGPT predavanje. Svijet bez epistemološkog reda. Svijet u kojem su algoritmi glas naroda, a viralnost nova forma mandata. Populisti to znaju. Trump je izgradio svoju stvarnost na “alternativnim činjenicama”, Putin napao Ukrajinu u ime “denacifikacije”, Orbán utemeljio “neliberalnu demokraciju”. A mi? Uređujemo kolačiće. Dok drugi pišu narative, mi pišemo regulative. Dok oni grade pripovijesti, mi raspravljamo o okvirima umjetne inteligencije. Pitanje više nije tko ima moć — već tko ima značenje.
Ipak: još nije prekasno. Ako smo do ove točke došli jezikom, možemo njime i natrag u budućnost. Još uvijek možemo oživjeti umjetnost rasprave. Još uvijek postoje prostori gdje argument vrijedi više od lajka. Još uvijek imamo škole gdje učitelji podučavaju slušanje. Još uvijek imamo novinare koji provjeravaju činjenice. Još uvijek imamo ljude koji znaju reći istinu — i znaju je reći dobro. Demokracija nije prirodno stanje čovječanstva — ona je komunikacijski stvorena. Održavana govorom, iskušana raspravom, ostvarena slušanjem. Nema smisla govoriti o demokraciji bez demokrata. A oni ne nastaju sami od sebe. U takve građane odrastamo: kroz kulturu, kroz jezik, kroz poštovanje. Umjerenost nije pasivnost. Suosjećanje nije slabost. A pozitivan govor nije samo udovoljavanje bontonu — on je preduvjet da se kao društvo uopće možemo razgovarati. Zato ponovno: znamo li komunicirati? Ne u tehničkom, već u etičkom smislu. Znamo li govoriti odgovorno? Slušati s poštovanjem? Ima li u našem govoru još vrline — ili samo performansa? Kvintilijanov ideal ostaje: dobar čovjek koji dobro govori. Rijetka vrsta u vremenu kada pobjeđuju oni koji viču, ne oni koji su u pravu.
Stari poredak se raspada. Novi se još nije uspostavio. Nekadašnje sigurnosti raspadaju brže nego što ih možemo zamijeniti novima. Stari autoriteti izgubili su sjaj, a novi još nisu dokazali svoju mudrost. Paradoksalno je: u vremenu kada imamo više alata za komuniciranje nego ikada prije, komuniciramo sve manje o onome što je zajedničko. Glas je postao lakši, značenje teže. A jedno ostaje: demokracija je moguća samo tamo gdje riječ još vrijedi. Gdje ne znači samo izražavanje, već i obvezivanje. Gdje nije samo sloboda govora, već i odgovornost slušanja. Gdje je riječ zajednička valuta zajedničkog svijeta — i gdje communis još znači communicatio. Za demokraciju nije dovoljno da vlada većina. Većina koja ne priznaje manjinu nije demokracija, već većinska samovolja. Samo tamo gdje je većina spremna priznati pravo na postojanje, razliku i dostojanstvo onima koji misle drugačije, demokracija postaje i ustavna. A tek ustavna demokracija ima u sebi obrambene mehanizme protiv vlastite degeneracije. Ustav je onaj tihi stražar koji ne brani vlast, već pojedinca — od vlasti. Ne većinu, već zajednicu — od kolektivnog bijesa. Zato demokracija nikada nije samo politički sustav. Ona je prije svega kulturni projekt. Ne može živjeti bez jezika koji teži razumijevanju, ni bez zajednice koja zna da se ponekad može i prevariti. I zato ne može postojati bez manjina — jer tek kroz njih većina provjerava svoju legitimnost. Demokracija je uvijek zajednička, nikada samo skupinska stvar. Samo tada može postati prava res publica — zajednička stvar koju svi dijelimo, iako ne mislimo isto. A upravo to je čudo demokracije: ne jednodušnost, već pluralizam. Ne dominacija, već ravnoteža.
Zato se, kao u Aristotelovo vrijeme, i danas sve počinje — i završava — riječju. Ne s onima koji viču najglasnije, već s onima koji govore s mišlju na zajedničko. Ako budemo znali govoriti s poštovanjem, misliti sa suosjećanjem i slušati s otvorenošću — tada će možda riječ još jednom moći zaustaviti buku. I omogućiti da u tišini ponovno čujemo ono što nas još uvijek povezuje.