Ne postoji opravdanje za sustavno izgladnjivanje i ubijanje djece. Nijedan politički cilj, nijedna vjerska obveza, nijedna vojna logika, nijedan povijesni kontekst to ne može opravdati. Ni jučer, ni danas, ni sutra. Nikada.
Ipak već dvije godine slušamo objašnjenja zašto bi ukrajinska djeca trebala biti legitimne mete ruskog mafijaša, čija vojska ne samo da ih sustavno deportira i rusificira – kao da se povijest janjičara vratila s ciničnom preciznošću – nego ih i bombardira, komada i ubija u napadima koji nemaju drugi cilj osim sijanja terora. Cijele obitelji nestaju u oblacima eksplozija, dok propagandni aparati objašnjavaju da je riječ o “strateškim ciljevima”. Na drugoj strani svijeta, druga polovica političkog spektra sa suzdržanim oduševljenjem racionalizira izraelsku strategiju koja, u ime “obrambene nužnosti”, briše čitave obitelji iz registra živih – kao da je brisanje djetinjstva tek kolateralna šteta sigurnosne kalkulacije. Da nije rata, izraelski premijer bi vjerojatno sjedio u sudnici, a ne u vojnom bunkeru.
Sve to izgleda kao perverzna koreografija globalnog cinizma: jedna strana aplaudira Putinu, druga Netanjahuu. Dječja krv postala je univerzalna valuta političkih transakcija – neka vrsta retoričkog kolaterala koji plaćaju oni bez glasa. Čini se da je cijeli svijet sadistički fasciniran patnjom djece. Razlozi za to su različiti, ali očigledno komplementarni – kao da postoji nepisani dogovor da je ubijanje djece prihvatljivo, ako ga dovoljno dobro opravdaš. A mi ta objašnjenja gutamo – hladno, distancirano, analitički. Jer više od istine vrijedi naracija. A ona trenutno kaže: djetinjstvo je pregovaračka valuta.
Ali čemu se uopće čudimo? Europa stoji na kostima vlastite djece. Doslovno. Europska unija ima svoj simbolični i upravni centar u Bruxellesu – gradu s divnom arhitekturom, izgrađenom na hrpi odsječenih dječjih ruku. Između 1885. i 1908. belgijski kralj Leopold II. vladao je tzv. Slobodnom Državom Kongo kao svojom osobnom imovinom. Njegovo bogatstvo nije proizašlo iz poduzetništva ili prosvijetljene vladavine, već iz brutalnog iskorištavanja ljudi i resursa. Kako bi pribavio kaučuk i bjelokost, uveo je sustav “motivacije” u kojem su, kao kaznu za neposlušnost zajednica ili roditelja, djeci rezali ruke. Tako je stvorio novu vrstu industrijskog terora – tihi genocid koji je odnio između pet i deset milijuna života. Jedan od najvećih zločina protiv čovječnosti u modernoj povijesti, koji nije završio suđenjem, već prijenosom kolonije iz privatnog vlasništva u ruke belgijske države. Koja nije vladala mnogo blaže – samo birokratskije.
Taj isti Leopold II., taj ludak s krunom i imperijem, urbanistički je preuredio istočni Bruxelles: popločao avenije, oblikovao parkove i izgradio palače – uključujući i četvrt u kojoj danas djeluje Europska unija. Ispada li to ironično ili samo simbolično: zgrade Europskog parlamenta okružuju Park Léopold. EU doslovno funkcionira u kulisi jednog od najvećih kolonijalnih zločina.
Ali tu priča ne staje. Godine 1897. Leopold je na Svjetsku izložbu u Tervurenu doveo 180 domorodaca iz Konga. Nije ih predstavio kao diplomate ili kulturne predstavnike, već ih je doslovno izložio u umjetno sagrađenim selima, kao egzotične životinje. Posjetitelji su ih mogli promatrati, fotografirati, zadirkivati, hraniti bananama. Nije to bio usamljen slučaj – tadašnji “zoos humains” bili su dio kolonijalne zabave.
A onda dolazi 1958. godina. Svjetska izložba Expo u Bruxellesu. Europa već sanja Uniju, Rimskim ugovorom su već udareni temelji, već govorimo o ljudskim pravima. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima potpisana je deset godina ranije: 10. prosinca 1948. Europska konvencija o ljudskim pravima 4. studenog 1950. A 1958., u samom središtu nove Europe, grade “ljudski zoološki vrt”. Ne u 19. stoljeću, ne u nekoj zabačenoj fašističkoj enklavi – već u prijestolnici novog poretka. U gradu koji danas simbolizira zajedničku budućnost. Usred prosvjetiteljskog projekta i dalje vrije barbarstvo.
Između prosvjetiteljstva i barbarstva nema kontinenta – postoji samo razlika u pakiranju. U logotipu, jeziku, osvjetljenju. Iste geste bojimo različitim bojama i umotavamo ih u etičke okvire: naši vojnici “održavaju red”, njihovi “krše međunarodno pravo”. Mi “štitimo granice”, oni “provode etničko čišćenje”. A kad dječje tijelo leži u ruševinama, više nema razlike. Nema više ni naroda, ni vjere, ni ideologije. Samo tišina, koja govori više od svih tiskovnih konferencija.
Niti najmanje nisam naivan da bih mislio da je barbarstvo europska posebnost. Daleko od toga. Zločini bez lica, bez lojalnosti, bez ideološke dosljednosti događaju se posvuda. U Ruandi i Mjanmaru, Siriji i Darfuru, Kolumbiji, Jemenu, Kongu i Sudanu. Ponekad s mačetama, drugi put s dronovima, treći put s glađu – ali uvijek usred svijeta koji gleda u drugom smjeru. Problem nije geografski. Problem je ljudski. Naš.
U Nigeriji islamistička skupina Boko Haram od 2009. otima djevojčice iz škola jer je “zapadno obrazovanje zabranjeno”. Više od tisuću njih je oteto, silovano, prisilno udano, korišteno kao ljudske bombe. Djetinjstvo je tamo postalo vojni resurs. Kao rezultat njihove brutalnosti, više od dva milijuna djece raseljeno je u Nigeriji i susjednim zemljama – više nego što Slovenija ima stanovnika. A to je samo jedna skupina, u jednoj zemlji.
O Afganistanu više ni ne govorimo – kao da nas je sram što smo tamo išli s uzvišenim govorima o slobodi i pravima, a potom kukavički pobjegli. Biti dijete, posebno djevojčica, u današnjem Afganistanu znači živjeti pakao u stvarnom vremenu. Tamo ne nestaju samo nade – nestaju čitavi životi prije nego što uopće počnu.
Kao civilizacija još nismo dostigli točku u kojoj bismo ubijanje djece jednoglasno prepoznali kao apsolutno zlo. Još uvijek ga omatamo u uvjetne rečenice: “ako”, “ali”, “moramo razumjeti okolnosti”. Ne, ne moramo. Ne postoje okolnosti. Ne postoji kontekst, kultura, religija, politika koja to može opravdati. Ubiti dijete mora biti crta. Crvena linija. Sve preko nje – više nije civilizacija.
Svaki dan gledamo mrtvu djecu – ne kao iznimku, već kao pozadinu. Između reklama za paste i automobile, između recepata i vremenske prognoze. Tragedija je postala dekoracija. Dječja krv – pozadina naših ekrana. Algoritam zna: ako pokažeš patnju, ljudi će gledati dulje. Ako pokažeš patnju djece – još dulje. To više nije informacija. To je pornografija boli. A mi klikamo, lajkamo, dijelimo. Negdje između jutarnje kave i večernje serije. Empatija je postala potrošna roba.
Dijete ne glasa. Ne sklapa koalicije. Ne donosi zakone, ne sjedi u odborima. Dijete nije simbol, nije meta, nije “meki pritisak”. Dijete pripada samo onome tko ga zaštiti. Ako to ne možemo – ako to ne želimo – tada smo zakazali. Ne kao država. Ne kao politika. Već kao čovječanstvo.
I kad sljedeći put budemo govorili o vrijednostima – u ustavnim preambulama, na plenarnim sjednicama, u školskim kurikulumima i strateškim dokumentima – zapitajmo se: koliko djece još mora umrijeti da bi njihova smrt prestala biti statistika? Koliko dječjih tijela nam još treba da prestanemo relativizirati zlo? Jer ako smo kao svijet spremni prihvatiti racionalizaciju ubijanja djece – ako to dopuštamo jednoj, ali i drugoj strani, pod krinkom sigurnosti, religije ili povijesne nepravde – onda ne zaslužujemo ni mir, ni budućnost. Ne postoji opravdanje za sustavno izgladnjivanje i ubijanje djece. Ne u Gazi. Ne u Ukrajini. Ne u Kongu, Jemenu, Nigeriji, Afganistanu. Nigdje i nikada. Ako to možemo zaboraviti – ako to možemo zanemariti – onda više ne živimo u civilizaciji. Živimo u svijetu u kojem je jedina stvarna zajednička vrijednost postala – sramota.
I pitanje više nije: što još dopuštamo? Pitanje je: koliko sramote smo još spremni podnijeti – prije nego što nas konačno pokopa.