Za početak ove priče, prvo priznanje – jako se bojim sistematskih pregleda. Znam, znam, nitko im se baš ne veseli. Neki osjećaju nelagodu, a neki strah. Ali ja se baš jako bojim. Tako jako da se počnem bojati prije nego ih zakažem, pa onda mjesec dana dok ih čekam, a na kraju i nekoliko dana ranije, kada već loše spavam. Mislim da mi tim više služi na čast što sam (unatoč tom strahu) do sada u životu obavila petnaestak sistematskih pregleda.
Na prvi takav pregled (ako izuzmem neke davne preglede poput onog prilikom prvog zapošljavanja) otišla sam prije 20 godina s još troje prijatelja. Taj običaj da nekoga odvučem sa sobom traje sve do danas. Nikada ni na jedan pregled nisam otišla sama. Na tom davnom, prvom pravom pregledu, rekli su mi da imam rijetku srčanu manu (prolaps), pa sam u čekaonicu izašla vrlo zabrinuta. Malo sam se umirila kada su mi dvojica od trojice prijatelja rekli da su istu srčanu manu upravo dijagnosticirali i njima.
Na svim tim dosadašnjim pregledima nisam doživjela ništa strašno. Nikada nisam dobila tragičnu (ili čak ozbiljnu) dijagnozu. Uvijek sam imala povišen kolesterol (ali dobre trigliceride). Progresivno su me upozoravali da moram kontrolirati ovo ili ono. Jednom godišnje, svakih šest mjeseci, za tri mjeseca… Najčešće sam te upute ignorirala jer mi se činilo da bih, kada bih sve to poslušala, kod doktora morala ići svaki mjesec.
Obišla sam razne poliklinike, koje sam ponekad odabirala sama, a ponekad ih je za mene odabirao moj poslodavac. Bilo je svakakvih doktora i raznih uputa. I tako sam nedavno, prvi put kao 50 plus osoba, završila na mom posljednjem sistematskom pregledu. Sve sam odradila kao i obično. Nagovorila dvije prijateljice da odu sa mnom. Odgađala sve skupa mjesec dana. Bojala se i gnjavila ukućane. I na kraju otišla na pregled.
Poliklinika u koju smo otišle (neću je imenovati) velika je i komercijalno orijentirana. U načelu mi to ne smeta. Naravno da su komercijalno orijentirani. No, zbog svoje želje da protok ljudi i pregleda bude što veći, zaboravili su da barataju najosjetljivijom kategorijom potrošača – ljudima zabrinutima za svoje zdravlje. Odradila sam neke standardne preglede, a neke sam dodala i sama (primjereno godinama). Cijelo iskustvo bilo je traumatično. Isprepadali su me s raznim dijagnozama, neke rezultate pregleda mi nitko nije objasnio (hvala, ChatGPT, na pomoći da ih shvatim), a na kraju sam otišla s hrpom uputnica za dodatne preglede i preporukom da se moram vratiti na razne kontrole za šest (ili još bolje tri) mjeseca. Osjećala sam se slomljeno. I malo preplašeno. I shvatila da više ne želim prolaziti kroz to iskustvo.
Došla sam u fazu života u kojoj neke preglede više ne smijem odgađati. Zato sam odlučila da ću preglede koje moram obavljati redovito početi raditi kod uvijek istih liječnika. Nešto od toga može obaviti moja obiteljska liječnica. Za ostalo ću se potruditi pronaći liječnike koji mi odgovaraju – one koji me ne plaše bez razloga i uzimaju u obzir da razgovaraju s zabrinutim ljudima. Ne mislim da je lako pronaći idealne liječnike (kao uostalom ni jednu kategoriju profesionalaca), ali čini mi se da vrijedi truda. Zdravlje je najvažnije. A ja više ne mogu provesti dva mjeseca godišnje tresući se od straha.
P.S. Ako netko ima dobrog endokrinologa koji bi se pozabavio mojim kolesterolom, molim vas, javite.